KNJIŽEVNA SVAŠTARICA - DOBRO MI DOŠLI...

[b]...dragi čitatelji-blogeraši! Kako već naslov kaže, ovdje se radi o nekoj, o mojoj književnoj svaštarici gdje želim (p)ostaviti razne priče, pjesme, pripovijetke, uglavnom iz BiH-književnosti[/b]

31.05.2005.

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ








ANTUN BRANKO ŠIMIĆ pjesnik (Drinovci, Hercegovina, 1898-1925), gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu, u Vinkovcima i Zagrebu, ali kada je nakon prvog broja časopisa Vijavice, što ga je pokrenuo 1917, upozoren da kao učenik ne smije javno djelovati, napušta školovanje i posvećuje se književnosti. Svoja gledišta iznosi u programatski koncipiranim časopisima; za Vijavicom (4 broja) slijedio je 1919. Juriš (3) te 1924. Književnik (2), a nakratko je bio i urednik Savremenika. U književnosti se javio 1913. Zimskom pjesmom u zagrebačkom časopisu Luč; djelovao je kratko ali vrlo intenzivno, kao pjesnik koji u kritikama i esejima izlaže svoju koncepciju umjetnosti, kao feljtonist te prevoditelj s francuskog (Proust) i njemačkog jezika (Hamsun). Za života je objavio samo jednu zbirku pjesama, Proebraženja (1920). Uokvirena znamenitim stihovima "pjesnici su čuđenje u svijetu" iz prve (Pjesnici) i "čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda" iz zaključne pjesme (Opomena), Preobraženja međutim znače odlučujuću prekretnicu u lirskoj strukturi hrvatskog modernizma, konačno približavanje pjesničke i govorene riječi. Njegove stilizacije zasnivaju se na doživljaju, pjesma je oblikovana na sintaktičkoj razini, a pjesnički subjekt preuzima odgovornost za imenovanje novog. Makar se samom Šimiću takav pristup ubrzo učinio ekspresionističkim inzistiranjem na formi s pretjeranim priklonom "ekspresiji unutrašnjeg doživljaja", dva ciklusa što ih potom komponira (Pjesme o tijelu, Siromasi) razrađuju apstraktni humanizam Probraženja te odaju jedinstvenu preciznu i konciznu misao s jednostavnim izrazom. Šimić je sročio posve suzdržan, a u isti mah uzburkan pjesnički svijet, poreknuvši načela poetike koju je kao početnik (pjesma ugođaja) i sam u figurama i metru savladao, da bi učinio razumljivim nove razmjere. Premda subjektivna sve do tona avangardističkog pamfleta, njegova se praksa u svome programatskom i teorijskom (Tehnika pjesme), ali i primjenjenom aspektu drži istih uporišta, odričući lažni modernizam i književni žurnalizam, zagovarajući smislenost književnosti kao jezične umjetnine. Pravi će doseg njegova književna djela, naslućena i za njegova života, u bitnim relacijama nasljedovati budući naraštaji, otkrivajući u njemu program simultan temeljima na kojima je izrasla moderna pjesnička misao zapadnog kruga. Sabrana su mu djela izašla u 2 redakcije (I-III, Zagreb, 1960; I-II, Zagreb, 1988).

Izvor: Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž, naklada Leksikon d.o.o., Zagreb 1997.



OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!



LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more


[b]
SMRT I JA[/b]

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen je pravi početak:
kad kraljuje dalje sama


...Meni licno OPOMENA je najdraza njegovih pjesama. Poruka ove pjesme mnogo mi znaci - kad god se sjecam ovih stihova nadam se da cu, kada mi bude vakat, znati da se nemam sta zaliti, da nisam bas badava hodala ispod zvijezda...

30.05.2005.

* * * * * * * * * *








NASRUDIN I PAS

Jednom Nasrudin hodja usao nekuda kroz selo, pa na njega naleti pas njegova komsije. Hodza, da se obrani, potegne sjekiru, udari psa u glavu, a pas otegne repinu.
Komsije ode kadiji, pa mu se potuzi. Odmah dovedu Nasrudina, te mu rece kadija:
- Sto nisi drzalicom udario psa, vec sjekirom?
Na sto ce mu Nasrudin:
- Da je htio pas mene repom ujesti, i ja bih njega udario drzalicom.

29.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *







STADE SE CVIJECE ROSOM KITITI

Stade se cvijece rosom kititi,
Stade se biser zlatom nizati,
Stade se srma srmom srmiti,
Stadose momce cure ljubiti.

Samo ja nemam nigdje nikoga,
Samo ja nemam azgin-dilbera,
Samo ja tuzna tugu tugujem,
Samo ja nicem se ne radujem.

Gledam ja goluba, golubicu,
Gledam ja lastu i lastavicu,
Gledam ja jedno drugo cjeluju,
Gledam ja, zivotu se raduju.

Nikad me nije niko volio,
Nikad me nije niko ljubio,
Nikada nisam zorom zorila,
Nikada nisam sevdah vodila.

Dadose mene mladu za stara,
Dadose mene starcu zbog para,
Da mu ja mlada kucu redujem,
Da mu ja sijedu bradu milujem.

Star meni vise mladoj ne treba,
Star mene samo mladu zamara;
Ja hocu ljubav, zivot i radost,
Ja hocu sevdah, pjesmu i radost!


sevdalinka

29.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * *









ZLATNICI

U Sarajevu jedan Civutin izgubio zasivenu kesu novaca, pa pusti telala, i obeca dati s halalom sto grosa onome, ko je bude nasao. Posto telal vicuci prodje po sokacima, eto ti jednog seljaka, gdje nosi kesu:
- Evo trgovce, valja da su ovo tvoji novci, sto si izgubio.
Civutin pun radosti spopadne kesu, pa je otpori i stane novce brojiti, ali mu se odmah okrene radost na zalost, kada pomisli, da mu valja dati sto grosa onome, sto je nasao; i stane misliti, kako bi mu ih ne dao. Tako posto izbroji novce, rece seljaku:
- Ti si dakle, pobratime, izvadio tvoji sto grosa, jer je u kesi bilo osam stotina grosa, a sad nema vise od sedam stotina grosa? Dobro si cinio! Fala ti!
Siromah se covek zaprepasti kad cuje to, i vise mu bude zao na bjedu, nego za obecanih sto grosa. Zato se stane kleti i preklinjati, da se on novaca nije ni dotakao, nego da ih je onako donio, kao sto ih je nasao. Civutin pak ostane tvrdo pri svome.
I tako se malo po malo svade, i otjeraju se kadiji na sud. Posto se obojica zakunu: Civutin, da je u kesi bilo osam stotina grosa a sad nema do sedam stotina; seljak, da se on novaca nije ni dodio, nego da mu je onako donio, kao sto je i nasao.
Onda im mudri kadija, poznavsi sta je i kako je, presudi ovako:
- Vi obojica imate pravo: ti si, trgovce, izgubio osam stotina grosa, a ti si, Ero, nasao samo sedam stotina. Tako to nisu novci toga trgovca, nego nekakvoga drugog covjeka. Ti dakle, Ero, nosi te novce kuci, pa ih ostavi, dok ne dodje onaj, koji je izgubio samo sedam stotina grosa. A ti, trgovce, cekaj, dok ti se ne javi onaj, koji je nasao osam stotina grosa.

28.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *











DA SAM PTICA I DA IMAM KRILA

Da sam ptica i da imam krila,
Ja bih cijelu Bosnu preletila,
Letila bih, nikad ne bi' stala,
Dok se Bosne ne bi' nagledala!

Nad Bosnom se planine izvile,
Zelenilom svu je zagrlile;
Cvjetaj Bosno, u mirisu rudi,
Iz njeg' i ja da napajam grudi!

Uvijek si mi, kao što si bila,
Sva zelena vesela i mila;
Tvoja pjesma nek' te uvijek krasi,
Zdravo Bosno, uvijek zdravo da si!


sevdalinka

27.05.2005.

* * * * * * * * * * * * *

SKRACIVANJE RAMAZANA

Uvijek je bilo ljudi kojima se cinilo da je mjesec ramazan previse dug da bi ga covjek mogao ispostiti. Bilo je takvih ljudi i u Nasrudin-hodzino vrijeme.
Jednog dana, pred ramazan, besposleni ljudi su govorili pred Nasrudinom o skracivanju ramazana. Nasrudin-hodza se nije htio mijesati u njihov razgovor. Na koncu ga upitase kako bi se najlakse ramazan skratio.
Nasrudin-hodza im odgovori:
- Ko se zaduzi pred ramazan, a ugovori da ce dug na bajram platiti, tome ce ramazan brzo proci.


26.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *









ALIJA NAMETAK: CJEPAR

Stari Ibriš nije prosio, a bio je vec prosjak. Kao da jos može pilati i cijepati bukove ili grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire " kozu ", ali je vec nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu , a kamoli jedro drvo. Ali je imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati milostinju, nego bi cucnuo kraj Careve cuprije, naslonio se na " kozu " i strpljivo cekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Cekao je on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali i kad bi se pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na otrnule noge i košcatu glavu, svaki kupac kola drva ostavljao ga je i odmah trazio drugoga, jer niko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i košcatu glavu, na kojoj je bila zategnuta zuckasta koza s prorijetkom sijedom bradom.
Poznavao sam ga još dok mu nije bila išcezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inat. Dok je seljak istovarao kola, on se polako spuštao niz strmu ulicu s alatom na ramenu. Pricekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorište.
• Hocemo li ovo pretrati, efendija ? - upitao je polako, nenametljivo.
• Trebalo bi. Koliko ceš traziti?
• Lahko cemo. Necemo se cuti.
• To je najgora pogodba. Kazi ti meni sta traziš, pa da vidim...
Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vješto, ali je posustavao brzo. Vec su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen rucak, a potom kahva, pa kad je jos i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva slozio s velikom paznjom, kao da je to kakva skupocijena roba u ducanskim policama.
Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da ce mi nestati drva i da je red nova kupovati.
I tako je on tri li, cetiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za potpale.
Nadem kola drva i potjeram kuci. Ibriša nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji zacas izrezaše i iscijepaše. Dodem u drvarnicu da vidim kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascijepe pa bacaju, toboze slazu.
• Krupno je. Ne valja tako.
• Ne može sitnije. Necu ja cijepati svoje nokte - osijeca se jedan, a drugi prihvaca :
• Sitno brze gori, pa nije durecno kao kad se ovako cijepa.
Odmahnem rukom, jer znam da me ni onako ne bi poslušali.
Do nekoliko dana dode stari Ibriš, ali jos mršaviji i bljedi nego što je bio.
• Sta je s tobom, Ibriše, po Bogu brate!
• Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a ko becarina, pa niko posluziti. Ali opet, fala Bogu, kad sam na noge ustao pa ce se nesto i zaraditi. Ne daj mi, Bože, ruku pružiti!
Pogleda drva i zavrtje glavom.
• Kakvi su ovo helaci radili? Ovo je ko ni sebi ni drugome. Kako ce im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne zele. A naplatili su, bezbeli?
• Sigurno!
• Crn im obraz! Kako bi bilo da ja opet ovo iscijepam? Svako se ovo drvo moze na troje ja na cetvero razbiti. Pa kako su slozili!
• Ako nemaš drugog posla, a ti cijepaj.
Najprije je oborio kamaru pa onda poceo cijepati po svom tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme sto sam ga gledao da nema više snage zamahivati sjekirom koliko je trebalo. Jednom mu se sjelira iskrenu i zamalo ne posijece sve prste na lijevoj ruci. Kad sam došao na podne kuci, on jos nije ni pola posla svršio.
• Ibriše, ako ne mozes, hajde ti kuci, pa dodi drugi put!
• Mogu ja, efendija, ko mladi mladic. Samo sam se nešto zamislio bio, pa me to prevari i zadangubih.
• A o cemu si to mislio, Ibriše?
• A ništa, bresposlice.
• Deder da cujem.
• A eto...ama ništa...
• Pa kazi mi, majka mu stara - i potkucih mu kutiju.
Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i dva, otpoce kao da sam sebi kazuje:
• Ja sam ti, efendija, od Ljubuškog, ako hoceš pravo iz Studenaca. Ako si kad cuo, tu moze i pirinac biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele nesto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komšije na prvoga, Mate Pazina, Bog dao isto tako i u zemlji i u celjadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvjetan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam shodio u caršiju, govorio jedan Ljubušak u kahvi kako se Cvitan nakon trideset i više godina vratio kuci iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje kako hoce i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubusak - a i ne zna da o meni govori - hoce brat da ga (to, biva, mene) da proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se ušutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat i došo i prošo, a ja radio svoj posao. Nisam s policijom nikakva posla imao. Nemam nikakve isprave ni cageta, a sva caršija zna Ibriša. Bratu se nikad nisam javljao.
• A sto, ako Boga znaš?
• Pisati ne znam, a i da znam šta bih mu pisao? Ako je dobro, hvala Bogu, a ako i nije, i tako mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoci. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoce me, eto, ziva zakopati. Hoce da reknu da me nema, da sam vec zemlja i da se moje proda. Ali ja to ne dam. Ali sta cu! Da se sad kažem ko sam, niko mi nece vjerovati. Vise je od trideset godina kako sam otišao od kuce kao golobrad momculjak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kuci, niko me poznati nece, ni brat rodeni.
• Pa vjerovat ce ti. Znaš šta si ostavio i gdje si ostavio. Kad odeš u svoje selo i kažeš koga sve znaš, ko je onda bio živ, koja je cija bila njiva, svi ce ti vjerovati. To i sud priznaje.
• A moze li se onda onaj moj dunum prodati?
• Ne moze, ako ti neceš.
• Ja necu nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati, nego da vazda bude u našoj kuci, pa nek sad bere sta Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unucad.
• I to se moze urediti.
Uputio sam ga kako ce to uvakufiti i pomogao mu da ode nakon vise od trideset godina kuci.
Kad se vratio u najljepšem sto je imao, iskrpljenu i cistu, sav preporoden kazivao mi kako je onaj dunum uvakufio, kako ce brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kandilje na ljubuškoj džamiji. Brat se zacudio kad ga je vidio, a drago mu bilo sto je ziv, i odustao da proda onaj svoj dunum.
• A ja cu, ako Bog da, odraditi za ono što si mi dao da dodem do kuce.
• Lako cemo za to, Ibriše. Ne prekidaj se ti!
Iza toga jos je dva-tri puta dolazio i cjepukao kao mrav, da mi ga je žao bilo iz dna duse, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh.
Ne mogoh ga vise gledati kako se nemocan pati, pa pozvah dva snažna cjepara, a njemu dadoh funkciju da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hocu da bude iscjepano, složeno i uredeno.
Kod Careve cuprije sjedio je obicno i cekao da ko kupi kola drva i da se ponudi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali ponešto, ali ne da on cijepa, nego da ce on to novca sto od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnazi.
Ponekad bih ga vidio kako oci hrani toplim somunima što ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio:
• Nemoj, efendija, nisam ja muhtac sadaci. Imam ja svoje ruke i svoj alat: ja cu, ako Bog da, zaraditi.
• Ja ti to ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif jedan. Samo ko mislim, lijepi somuni, topli, a I ko zuba nema, nece se s njima namuciti. A ti ces ovo, ako Bog da, odraditi kad se malo oporaviš.
I tako je on primao milostinju ne pruzajuci ruke i ne ciganceci kao drugi, ali je zato cesto ostao i gladan i kao stijena leden.
Posljednji put vidio sam ga prošloga Ramazana. Iza iftara posao sam u caršiju. Na uglu kod Careve cuprije sjedio je na "kozi" , ali nekakav spadnut, kao prazna vreca. Svjetlo kandilja s Careve dzamije umivalo mu je blijedo lice i srebrenu bradu.
• Ibrise, kako si? Jesi mogao iftariti?
Nije odgovarao.
• Bi li šta mogao pojesti? Hoces li kahvu jednu? Hoces li zadimiti?
Nema glasa. Sagnuh se. Ibriša nije bilo medu zivima. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega zureci se svojim kucama ili prijateljima na iftar, a on se, nijem od danjeg posta i nocnog gladovanja, osvrtao za njima, ne dajuci glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, žurili se i ne osvrtali na nj. Ulice su zacas zanijemile, sumracak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je dusa bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice, u njegovu malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i citavo mjestance s Božijim imenom pristupa skromnoj veceri, dok ce ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on prazne utrobe i cista srca, ohladen, a citava je života radio da bude drugima toplo, poci u prosekturu bolnice, pa onda u ilovacu u Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vjecnosti ceka da stupi pred Vjecno Svjetlo.


Iz knjige "Trava Zaboravka" (1991)


25.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *








SKENDERU *

Majci uljudan i cist
Od svih primula
Pro sedam dalekih svodova
Cmi na znak putokaz
Pravog puta

I tebe iste cvrkut seve
Zov Stojanke majke
Iz Ponornice svijeta

Cempres zagri ljubomoru
I mrakobijes sisti
Iz Staroga mosta
Mjesec novorodjen na
Medjistu ti stade
Samar orla leteci ne pusca

Sva pisma tebi neposlata
Jesu prica: o vucjem zubu
Ta dva brijega gola i obla
I slijepcev stap sto po kriku
Hodi na greblje okatog putnika
Da bez kamena kule izgradi inim


* Skenderu Kulenovicu

* * * * *

Slijedeca je jedna od Jahjinih pjesama koja se meni veoma svidja:

SKRIO SAM DJETINJSTVO

U starom
Kuferu
Gdje majka
Drzala je spremu
Skrio sam
Djetinjstvo

Godine
Bezbrizne
Jutra pod
Obzorjem
Sunca

Krpenjacu
U posjedu
Pelea

Drvenu kuburu
U rukama
Hrabrog
Ratnika

Da od toga
Samo
Rijec
Mi osta


Jahja Fehratović


25.05.2005.

JAHJA FEHRATOVIC











Jahja Fehratović je rođen 1982. godine u Novom Pazaru. Studira na Odsjeku za književnost naroda BiH (trenutno IV godine) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Imala sam cast sa Jahjom zajedno da slusam 2003./2004. godine predavanja iz bosnjacke knjizevnosti profesora Enesa Durakovica kao i iz hrvatske knjizevnosti profesorice Gordane Muzaferija. Jahja Fehratovic je odlican student, talentirani pjesnik i pisac, i pored toga i bezbeli fin covjek.
2003. objavio je prvu zbirku poezije naslovom KOREKTOR SVEZNADAR. Nedavno je pisao i kratki, veoma zanimljivi roman BEDOVA koji ce - ako Bog da - uskoro biti tiskan. Od srca mu zelim mnogo uspjeha, zasluzio ga jeste.
S obzirom da mu je prvenac vec objavljen uzeh za slobodu da i njega ovdje uvrstim - kao dolazeci pisac Bosne i Hercegovine. Drzimo mu fige - talent ima ogroman! Da se o tome mozete i sami uvjeriti, postavit cu nekoliko njegovih pjesama ovamo:



RIJEČ ZA AHMEDA

Još u meni
Struji
Ahmedov krik

Kamen praćka
Stotine tekbira

Odjek smrti
Očeva ruka
I metak što
Uranja u tijelo

Miris krvi
Izlivene
Na po ko zna
Koji put
Okrvavljen Asfalt

Sunce mašrika
Ispija svježinu
Iz nje a svijet
Bezdušno osluškuje
Riječ o nekom
Drugom Ahmedu



EPITAF NEZNANOG DIJAKA

A šta bi
Pjesma
Koja sliči
Epitafu
Do da
Razbije
Misao na
Stotinu amplituda

Nju ne kroji
Pohota
Nektar
Niti muza

Dovoljna sebi
(sobom ogradi
svijet)
Izbrusi riječ
I slavi svog
Dijaka


Jahja Fehratović

24.05.2005.

VOLITE LI NASRUDIN-HODZU ?







KOLIKO JE ARSINA SIROK DUN'JALUK

Jednog dana klanjao je Nasrudin-hodza dzenaze-namaz jednom seljaku i krenuo zajedno s ostalim suseljanima na greblje, gdje ce mrtvac biti zakopan.
Kako se vazda nadje medju ljudima poneko, osobito ako je bogat i ako drugi ljudi od njega zavise, pa sebi dozvolio da se nasmije na tudji racun, tako jedan bogati seoski aga pristupi Nasrudin-hodzi pa ga upita:
"Htio bih te, efendija, nesto upitati. Ti znas da ja volim da naucim ove stvari koje ne znam."
"Znam."
"Nesto me grize da doznam, koliko je arsina sirok ovaj dun'jaluk, sto na njemu zivimo?"
Hodza je iz ovog glupog pitanja razumio da agi nije stalo da nesto nauci nego da s Nasrudinom zbija salu, pa mu odgovori"
"Blagorodni aga! Na tvoje pitanje ja ti ne mogu odgovoriti, nego neki drugi."
"A ko?"
"Onaj koji je u tabutu sto pred nama ide. On je premjerio dun'jaluk, pa zato i odlazi. Pitaj njega! Ja nemadoh jos vremena da ga priupitam."

23.05.2005.

* * * * * * * * *

OZENIO SE - POKAJAO SE

Nasrudin-hodza izasao jedno jutro veoma zamisljen iz kuce. Upitace ga prvi komsija:
- Hodza, sto si tako zamisljen i brizan?
- Brate, da ti pravo kazem. Kad sam se lani ozenio, toliko mi je zena bila draga da sam je hotio od dragosti zivo izjesti, pa se sad kajem i zalim sto je ne izjedoh!

23.05.2005.

BELI SE CUDIM...

... da ni jednog komentara nema... Zao mi je, Izete... Tebe prije svega zato sto mi to cini nekako nepravedno, jer svaki vic, svaku glupost se na blogovima komentira, a paznju vrijedne stihove rijetko kada (hvala izuzecima!)... a vala pomalo i sebe, jer zanimalo bi me stvarno sta mislite o ovim stihovima...

23.05.2005.

* * * * * * * * * * * *









SEM SMRTI

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.


Izet Kiko Sarajlic


* * * * *

Tu pjesmu Izeta Sarajlica, meni veoma dragog pjesnika, iako nije bas vesela, izuzetno volim, jer govori o tome sto i sama cesto osjecam, mislim... Ali, eto, zivjeti se mora, i bilo kakav da nam je taj nas zivot, valja nam ga izdurati do zadnjeg daha... i radovati se sto vise svim tim rijetkim trenucima svjetlosti koji se tu i tamo pojavljaju na nasem licnom putu kao svjetionik na olujnom moru, ovim rijetkim trenucima u kojim licimo na "Vocku poslije kise" ...

PS.: Radujem se Vasim komentarima, nadajuci se da cete mi pisati Vase misljenje, to jest kako se Vama ta pjesma dopada, odnosno sta mislite o njoj, o njenom sadrzaju, o mojoj napomeni...
voZdric, Vasa Svabica

23.05.2005.

IZET KIKO SARAJLIC











BIOGRAFIJA

Izet Sarajlić je rođen 1930. u Doboju. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao." Izet Sarajlić je živio za objavljivanje svojih zbirki poezije, od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U "Volim puno" pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.



BIBLIOGRAFIJA

U SUSRETU, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949.
SIVI VIKEND, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955.
MINUTU ĆUTANJA, pjesme; Svjetlost, Sarajevo, 1960.
POSVETA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961.
TRANZIT, pjesme, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963.
INTERMECO, pjesme, Bagdala, Kruševac, 1965.
GODINE, GODINE, pjesme, Nolit, Beograd, 1965.
PORTRETI DRUGOVA, proza, Svjetlost, Sarajevo, 1965.
PUTUJEM I GOVORIM, pjesme i proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
IPAK ELEGIJA, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967.
VILSONOVO ŠETALIŠTE, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969.
STIHOVI ZA LAKU NOĆ, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971.
PISMA, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
KOGA ĆE SUTRA VOZITI TAKSISTI, memoarska proza, prvo izdanje Veselin Masleša, Sarajevo, 1974. drugo izdanje Delta-pres, Beograd 1980., treće izdanje Feral Tribune, Split, 1998.
NASTAVAK RAZGOVORA, pjesme, Slovo ljubve, Beograd, 1977.
TRINAESTA KNJIŽICA POEZIJE, pjesme, Jedinstvo, Priština, 1978.
KNJIGA PRIJTELJA, prevodna poezija s komentarima o autorima, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
NEKO JE ZVONIO, pjesme, Gradska biblioteka Čačak, Čačak, 1982.
NEKROLOG SLAVUJU, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987.
SLAVIM, pjesme i proza, Udruženje knjizevnika Crne Gore, Titograd, 1988.
OPROŠTAJ SA EVROPSKIM HUMANISTICKIM IDEALIZMOM, poezija, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989.
SARAJEVSKA RATNA ZBIRKA, prvo izdanje Nedjelja, Sarajevo, 1992. peto izdanje Oko Sarajevo, 1995.
KNJIGA OPROŠTAJA, Rabic, Sarajevo, 1996, drugo izdanje 1997.
30. FEBRUAR, pjesme, Rabic, 1998.
V.P., proza, Rabic, 1999.



DRUGI PUT BIH ZNAO

Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.

Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.

Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.

Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.

Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.

Drugi put bih znao.


* * * * *


LJUBAVNA PJESMA ŠEZDESETIH GODINA VIJEKA

Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjeruješ u "Vertera", u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.


* * * * *


NAŠI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Kiko Sarajlić

22.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *









HADZIJA I PROSJAK

Nekad u davna vremena, kad je putovanje na hadz dugo trajalo, kad se kopnom islo, na konju ili pjese, jednom hadziji na povratku ponestalo para.
Ostao je u putu sam, pa na cesti ugleda jednog slijepa prosjaka koji je sjedio u hladu, a pred njim nesto novaca koji su mu bacili prolaznici.Kako nije bilo nikoga na vidiku, hadzija se prikrade prosjaku, cucne prema njemu i poce kupiti objema rukama novac.
Prosjak osjeti da mu neko krade novac, pruzi ruke i zavice:
- Ne, hadzija, ako Boga znas!
- A otkud ti znas da sam ja hadzija?
- Znam: svak grabi jednom rukom, a hadzija obadvjema.


narodna prica iz Cajnica

22.05.2005.

* * * * * * * * *







DJERZELEZU ALE!

Đerzelezu Ale!
osedlaj najbržeg ata,
najoštriju sablju opaši,
s majkom halali se brzo
i kreni, Đerzelezu Ale!

Prašinu otresi sa ruha
i čupavu podigni kosu
s očiju umrlih davno,
pa hitro izjaši iz groba
u borbu za opstanak Bosne!

U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak.

S nebeskih kad modrih visina
snesu te meleći amo
do tvog zapuštenog groba
nek at te već osedlan čeka.
Potegni buzdovan i sablju,
pa jurni kroz prašnjavu Bosnu
i gledaj, i bori se, Ale!

Nek te ne začude gladni
poniženi, jadni i bosi
Bošnjaci u izlizan jarm
zapregnuti, kada ih spaziš.
Nek te ne čudi, Ale,
što nećeš čaršije naći,
ni kule begovske, hane
ni tople hamame, ni žene
u zaru, il feredži crnoj.

Nek te ne začudi, kada
u džamije mjesto džemata
pronađeš konje i ovce;
no narodu otet mal je
kog šejtanu daju na danak.

Ti samo razmahuj sabljom
i jaši kroz zamrlu Bosnu,
neka te bar očaj vidi
i u tebi nasluti spas.

Kad prva te opazi straža
i upita: Šta ovdje tražiš,
ne udri ga tim buzdovanom
nego mu ponizno reci:
Na rad se javljam, na prugu...

Kad s tvog vilenog konja
htjedne te skinuti dronjo,
da uzjaše namjesto tebe,
ti stisni junački zube,
pa sjaši i nastavi pješke...

Kad dušmanin zaišće sablju,
buzdovan i s prsa ti toke,
i zlatni sahat, i saruk,
pa čak i kosu s glave –
podaj mu, podaj mu, Ale,
pa nastavi kružiti Bosnom...

Kad te na meeting pozovu
i brke da obriješ reknu,
otiđi i obrij se, Ale.
I plješći, kad dušmanin stane
o nekoj ti lagati sreći,
i nemoj nikome reći
da time boriš se hrabro,
hrabrije nego sa sabljom,
za novu, za sretniju Bosnu.

Kad kao šugavi prosjak
u džennet se materi vratiš,
reci joj: Ne strahuj majko,
za svoga sina, junaka...
Veći su, veći i jači
Đerzelezi danas Bošnjaci,
i hrabrije danas se bore,
jer žive i prkose vragu
ljubeći mu lukavo skute
dok smrt mu opaku slute...


Enver Čolaković - 16. 10. 1950.

22.05.2005.

ENVER COLAKOVIC





"[i]U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak". [/i]
(Iz pjesme Derzelez Ale)

Čolaković Enver, prozaik, pjesnik i prevodilac (Budimpešta, 27. V. 1913. - Zagreb, 18. VIII 1976.), školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagreb diplomirao povijest (1959). Od 1939. Do 1944. djeluje u Sarajevu kao slobodni pisac, a od 1945. Sve do smrti živi u Zagrebu. Tu je bio korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske (do 1946), redaktor u Leksikografskom zavodu (do 1953.), a zatim slobodne profesije. Bio je član Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i PEN-kluba. Za prevodilački rad (sa njemačkog i mađarskog) odlikovan je austrijskim Križem časti za znanost i umjetnost I reda (1970.) i Petofi-plaketom (1969), a za romane Mujića Hanka i Legenda o Ali-paši dobio je nagradu "Cvijeta Zuzorić" (1941) i nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvaski roman (1943). Kao dvojezičan pisac objavljuje od 1931. do 1939. na mađarskom i hrvatskom pjesme, pripovijetke, eseje, prijevode. Od 1939. do 1944. objavio je u Zagrebu ("7 dana", "Hrvatska misao", "Hrvatski narod", "Hrvatsko kolo", itd.) i Sarajevu ("Osvit", "Novi behar", "Hrvatska pozornica", itd.) dvadesetak pripovijedaka i novela, roman Mujića Hanka, te brojne eseje i prikaze. Komedija "Moja žena krpi čarape" izvodila se u sarajevskom (1943) i banjalučkom (1944) kazalištu. 1944. Matica hrvatska objavljuje roman Legenda o Ali-paši u kome Čolaković u najboljoj evropskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkoga duha. O ovom su djelu prigodom prvog (1944), drugog (1970) i trećeg izdanja (1989) hvalopjevno pisali Benešić ( "sadrži genialno ocrtane likove" ), Latić ( "najljepši roman muslimanske književnosti" ), Lasić ( "sadrži neke od najljepših scena u povijesti hrvatskog romana" ) i drugi (P. Grgec, Lj. Marakovic, T. Smerdel, V. Jurčić, M. Hanžeković), dok Krleža tvrdi da Čolaković bolje prikazuje Bosnu od Andrića. Premda je autor Legende o Ali-paši bio humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja, diktatura proleterijata nije mu "oprostila" nagradu Matice hrvatske. Od 1945. Pa sve do 1965. On ne može objavljivati. Često čak ni svoje prijevode ne smije potpisati, poput prijevoda triju romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja ideologa Ervina Šinka (1947-1951). Uvjeren da za života svoja djela neće objaviti, Čolaković piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za potomstvo. Sva su ova djela, koja se tek danas pojavljuju, nastala u razdoblju njegova prisilnog nestanka iz javnosti. Istodobno priprema antologije mađarskog i austrijskog pjesništva. 1956. pojavljuju se u Antologiji svjetske lirike autorovi prepjevi mađarskih, njemačkih i engleskih klasika. 1965-1966. u "Republici", "Razlogu" i "Mogućnostima" Čolaković tiska dotad najširu panoramu mađarskog i austrijskog pjesništva. 1968. u "Republici" i "Mogućnostima" predstavlja suvremenu mađarsku kritiku. 1965. prevodi sa staromađarskog Kodályev oratorij Psalmus Hungaricus, a 1969. Wagnerove Majstore pjevače. 1971. tiska knjigu prepjeva G. Illyésa. Nakon 1971. opet ne može objavljivati svoja djela, nego samo prijevode. 1972. i 1975. objavio je dvije knjige prepjeva Z. Csuke. Čolakovićeva literatura uistinu ponovno oživljava tek nakon autorove smrti. U sarajevskom "Životu" se 1977. tiska njegova poema Stvaranje svijeta. 1978. Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje monumentalnu Zlatnu knjigu mađarske poezije, koja predstavlja najobuhvatniji pregled mađarskog pjesništva na stranom jeziku, a sadrži isključivo Čolakovićeve prepjeve. 1978. dramatizirana je Legenda o Ali-paši, a u Beču i Budimpešti tiskaju se brojni prepjevi Čolakovićeva pjesništva. 1981. i 1984. pjesnikov sin dr. Zlatan Čolaković objavljuje popis rukopisne ostavštine i bio-bibliografske podatke o Enveru Čolakoviću, te izbor iz njegovih austrijskih prepjeva, a 1990. njegove Izabrane pjesme. Premda Čolakovićeva bibliografija sadrži preko 400 jedinica pretežni dio njegove književne ostavštine još uvijek nije objavljen. U rukopisu pisac je ostavio 5 romana, nekoliko zbirki novela i pripovijedaka, te brojne knjige poezije i prijevoda, među kojima i Antologiju austrijske poezije, te knjige Adyeve i Petofieve lirike.


Djela:

Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989

Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.

Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.

Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.

Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978.

Izabrane pjesme, Zagreb 1990.

Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991. IZVOR




BOSNI

(Povodom uredbe o ukidanju službenog naziva - Bosna)

Ubijaju te. Smrtnu ti izrekoše osudu.
Tebe više ne smije biti.
I uspomenu valja čak kriti
na tebe.
O, Bosno moja, o, jado moja, o, zemljo moja,
majko i nano i neno!
Zemljo, ti crna crnice prhka
iz koje niče snijetljivo klasje
i nekad - kad su opake suše
stabljike krhke, žute, polusvele -
namjesto bujnih i zelenih šuma
kukuruza...

O, ti moj kameni i bijedni kršu
s kozama, panjima, mršavim konjima,
čija su leđa oglodali samari,
čije su noge iskrivili sjenari
kad su s planina kroz duboki snijeg
vukli težak teret, sitnom blagu hranu.
O, ti moj gladni sušičavi raju
koliba, bunjišta, horoza i jare,
potoka, što pjesmom svog vječitog toka
neveselu našu sevdalinku poju,
pjevaju poravno, mada nije ravno
ništa u tebi, neg zgurena brda,
povijena leđa i kvrgave šake.
Tebe ubijaju. Hoće, da te nema
i stide se tebe. Tebe, Bosno, majko!...

U tebi nisam ugledao sunca,
tvojom me riječju ne uspava majka
u bešici prostoj kraj ognjišta crna
uz klokot žute na vergili pure...

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač
bilo prvo ruho božansko što vidjeh,
i nisu tvoji crni dijamanti
iz Kaknja, Breze, Zenice il Kreke
bili prvi nakit, što me zimi kiti -
ipak te volim, i plačem, i plačem,
ali ne nad grobom,
jer ti mrtva nisi,
nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom
i nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom,
koja dozvoljava da te tako hule!

Bosno moja, moje tugovanje!
Bosno moja - tužno robovanje!
Bosno moja - ti ropkinja nisi,
dok planinom tvojom gorštak hodi,
dok u tebi živi pjesma o slobodi,
dok klokoće mandra u kotlu ijednom,
dok rijeke teku i potoci tvoji,
koji u žuboru, u svom vječnom pjevu
u doline nose pjesmu, koja bodri
i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,
pjeva našu pjesmu,
pjeva pjesmu Bosne,
bijene, ponosne,
pjeva sevdalinku:
Bosno moja, moje tugovanje,
Bosno živa, Bosno vječno živa!...


* * * * *


OCU PRED BAJRAM


Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.

Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu - ja, do svog stana

Tužan ću doći i nitko neće
stisnut mi ruku, zaželit sreće
i život dugi, - pa ću tri tihe
za tebe i majku proučit fatihe.


Enver Čolaković

21.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *










PRICA O BOSANSKIM RIJECIMA - LAHURI

Nekako s početka proljeća Duran bahnu u avliju kod svog komšije Bahte u janjarskoj mahali Šarampov, a onda Bahto pozva Durana u kuću i sjedoše na sećiju, a prije nego što im Bahtina žena Ruvejda donese kahvu na mangali, kaza Duran:
- Do danas nisam znao, Bahto, da si uzorao onu ledinu kraj Drine!?
- Jesam, uzorao sam je jesenas i nađubrio, a ovih dana ću je preorati i opet nađubriti, te uvakat posijati bostan.
- Ali Bahto, ti nikad nisi sijao bostan...
- Ove godine hoću s merakom da okusim svoju lubenicu i dinju.
- Neka ti bude sa srećom, Bahto, ali vodi računa o tome da bostan, kad iznikne, treba dobro zalivati, a kad plodovi budu veličine recimo Huremove pesnice, bostan moraš čuvati od lopova i dječurlije, kaza Duran i ode.
Kako naumi, Bahto i uradi, posija bostan, zalivaše ga, vriježi se brzo raspuzaše po nekadašnjoj ledini, a kad se zametnuše plodovi, Bahto se pogodi sa Ibrom Šabanovićem, takođe svojim komšijom, da mu u bostaništu načini kolibu. Nakon toga Bahti opet dođe Duran.
- Vidim, Bahto, kolibu si napravio.
- Našao sam i čuvara po tvom savjetu...
- A ko će ti, Bahto, čuvati bostan?
- Akan, sevap je Akanu pružiti priliku da zaradi.
- Jeste sevap, Bahto, ali Akan je lahuri čojk, nisam siguran da će Akan sačuvati tvoj bostan.
- Reko mi je Akan da će mu, uoči branja bostana, u čuvanju pomoći njegov rođak Durmiš, smjenjivaće se pred kolibom.
- Bogami, Bahto, i Durmiš je lahuri čojk kao i Akan, ali neka vam svima bude sa srećom, Duran će.
Stvarno sedam dana prije nego što je Bahto naumio da bere bostan, Akanu se pridruži Durmiš, koji izdura u kolibi i pred njom četiri dana i noći neprestano, a onda se izgubi iz bostaništa, pa se poslije nekoliko sati vrati s flašom rakije, te on i Akan zasjedoše, popiše flašu rakije, nešto zameziše, pa obojica legoše u kolibu. Kad se probudiše, imadoše šta vidjeti, bostanište bijaše gotovo bez bostana, ispred same kolibe ostalo je po desetak lubenica i dinja.
Istog dana puče glas po Janji da je pokraden Bahtin bostan, a u akšam Duran ode do Bahtine kolibe i tamo zateče Bahtu, Akana i Durmiša, pred njima rakija i meze.
Znam zašto si došo, Durane. Rekoh ja tebi proljetos da ću od meraka posijati bostan i odgojih najveće i najslađe lubenice i dinje u Janji. Ovo što je ostalo dostatno je za moj merak, okusiću svoj bostan, kao što će ga okusiti i oni koji su ga pokrali, a tvoj bostan, Durane, nije pokraden zato što ne valja.
- Jah, haman i ti, Bahto, postade lahuri čojk, kaza Duran, te sjede za sofru, a Bahto mu nasu rakije u fildžan i turi pred njega komade dinje u sahanu.

Vjetropir

Lahur na indijskom znači vrsta tanke, fine, lahke tkanine. Lahuri na turskom je šalče ili mahrama vrlo tanka i lahka, koja se nosi više kao ukras, tako da, ako nije dobro povezana, i povjetarac, lahor je može zbaciti s glave. Ta mahrama i šalče izrađivani su u Lahori u Indiji. Otuda im ime. U nas lahuri znači: labav, neutvrđen, nesiguran; ili čovjek nepouzdan, lakomislen, vjetropir... onaj koji olahko donosi i izriče zaključke, tvrdnje...


IZVOR: OSLOBODJENJE Piše: Adila HAJRIĆ (Ilustracija: Božo STEFANOVIĆ)

21.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *









NEKI STID

Na zlo sam odavno već okornjačio,
još jedino dobrota čista mene gane.
O pete sam zavist okačio.
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka.
Drugima sam kao samom sebi.
Mržnje sve, od ovoga svijeta,
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim,
kad od srca um mi se otima.
Sam pred sobom ja oborim glavu
ne znajući kud bih sa očima.


* * * * *


SIJEDA DJECA


Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
u ruci koja je skrši

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.


Enes Kisevic

20.05.2005.

* * * * * *



NASRUDIN-HODZA I MRTVAC

Prica se kako je jednoc Nasrudin-hodza isao od kuce sokakom. Sretne ga mnogo ljudi koji su nosili mrtvo tijelo. Hodza gledajuci upita jednoga: “Boga ti, kuda toga mrtvaca nosite?”
Ovaj rece: “Nosimo ga ondje gdje se nema nista ni izjesti ni popiti.”
Kad to cuje hodza, odmah se vrati kuci, brze bolje pocne zatvarati vrata.
Upita ga zena: “Zasto zatvaras vrata?”
Na to odgovori hodza: “Eto otud nose jednog mrtvaca, pa kako sam razumio, hoce da ga zakopaju bas u nasu kucu.”

19.05.2005.

ABDULAH SIDRAN - DOBITNIK BOSANSKOG STECAKA 2004. GODINE











SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"



MORA

Šta to radiš, sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.



HOĆE LI IŠTA O MENI ZNATI

Hoće li išta o meni znati onaj
što noću će, uz lampu i mraku okolo,
ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju
srca koje misli, dok biskao bude
slovo svako i redak, ko brižna majka
kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta, uistinu znati?

Il jednaka će pustoš
u domu njegovom da zjapi i sja,
nad stolom i knjigom, dok sabran,
i težak od tuge, svoje,
ovu moju bude razgrtao,
vlat po vlat,
mrak po mrak?


Abdulah Sidran

* * * * * * * * * * * * * * * * *

ABDULAH SIDRAN pjesnik, prozaik, filmski scenarist, clan Akademije nauka i umjetnosti BiH, rodjen je u Sarajevu 1944. godine. Osnovnu skolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohadjao je u Sarajevu.

Uredjivao je omladinske listove i casopise, predavacke tribine... Do aprila 1992. na sarajevskoj TV BiH bio je uposlen kao dramaturg. U knjizevnosti se javio sredinom sezdesetih godina, pjesmama i prozom. Dobitnik je najznacajnijih knjizevnih nagrada:

Sestoaprilska nagrada Sarajeva, Godisnja nagrada udruzenja knjizevnika BiH, Godisnja nagrada Svjetlosti, Zmajeva nagrada, prestizna nagrada slobode francuskog PEN-centra za stihozbirku Sarajevski tabut, nagrada Premio letterario 1996, della fondazione Laboratorio Mediterraneo za italijansko, dvojezicno izdanje ove knjige pjesama, nagrada Preporoda, Nagrada Skender Kulenovic... i u maju 2004. godine nagradu BOSANSKI STECAK prilikom 43. Sarajevskih dana poezije

Sidran je i kao filmski autor dobitnik brojnih nagrada i priznanja...

Izbori Sidranove poezije prevodeni su i objavljivani na njemackom, francuskom, talijanskom, svedskom, engleskom, spanjolskom, turskom, slovenackom i drugim jezicima.

Sidranova drama U ZVORNIKU JA SAM OSTAVIO SVOJE SRCE najizvodjeniji je domaci dramski tekst u posljednjih nekoliko kazalisnih sezona

18.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *







NASRUDIN-HODŽA I NJEGOVA KRAVA


Ono ti Nasrudin-hodža imao jednu kravu, koja nije ničemu valjala. Jednom mu reče žena, da odvede kravu na pazar i da je proda. Kad je hodža dovede na pazar, počne vikati, što mu grlo daje:
- Ova krava ne valja ništa, neće na vrijeme da se teli, a kad se oteli, ne može ni jednog teleta da othrani. Mlijeka daje posve malo.
Tako je Nasrudin-hodža kudio svoju kravu, što je više mogo; on je to sve istinu kazivao, jer je znao, da je laž haram.
Kad je svijet čuo, šta Nasrudin-hodža viče, nitko ni da pogleda kravu. U to se Nasrudin-hodži prikuči jedan njegov komšija i prišapne mu u uho:
- Što tako vičeš na kravu? Ta nijesi pobudalio? Znaš, da ne valja svoga mala kuditi, jer ga onda nećeš nikad prodati, nego daj ti meni tu kravu, pa da vidiš, kako se prodaje, a ti se gdje sakrij i ne izlazi, da ne poznadu, da je tvoja krava.
Nasrudin-hodža dade mu kravu i sakrije se. Njegov komšija stane vodati kravu i vikati:
- Evo dobre krave, teli se; kad je mlijeko najskuplije daje na pomužaj po pet oka mlijeka.
On je tako falio, a uto se svijet počeo kupiti oko krave i pitati: pošto je?
Tad odnekle izbije Nasrudin-hodža pa poviče:
- Pa kad je ona tako dobra, neću je ni prodavati!
Uzme kravu od komšije i odvede je kući.


18.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *










ALIJA NAMETAK: STECAK

Ahmet je isao za mnom i nosio lovinu u sarpelju. Prelazili smo zurno preko njiva i ograda i ne ocekujuci da umorni psi podignu zeca ili jato jarebica, samo da se sto prije kod Carske sume docepamo hlada. Bilo je oko rucanih doba i sunce je pripicalo, makar da su prve jesenje kise poprskale zemlju. Prije dva dana naisao je i jak pljusak, ali se sunce jos ne da stjerati za Hrgud, nego istom iza Kotacnice ustaje, pa se oko podneva visoko uzdigne, i covjek, ako se nadje tada na izvanu, ledjima okrenut, jos gazi po glavi svoje sjene.

Navrh Poljana zasadjena je borova suma, Carska, kako je narod zove, a s ovu stranu brijega, gdje mi doprijesmo umorni do nje, ima patarenska nekropola. Lezi tu dvadesetak Dobrih Bosnjana s velikim kamenim steccima bez natpisa, nijemim i zagonetnim, kao sto je i divna vjera njihova. Jedan je izdubljen kao korito i pun prekjucerasnje kisnice. Ahmet zadrzava pse da ne opogane vodu dok se mi ne napijemo, a onda se spustamo u hlad pod bor, iz kojega smola curi i mirise. Psi halapljivo locu vodu i lijezu u hlad, dascuci kao parni stroj kad se stavlja u pogon. Ahmet izvlaci cibuk iza vrata ispod kosulje i ustanovljava s neduznom psovkom zalosnu cinjenicu da je putem lulu izgubio. Duhankesa je puna, ima u tehari i kremena, i trûda, i cakmak, ali lule nema. Nema ni cigaretnog papira, a ni u mene u torbi nikakvih novina, jer bi on i u taj papair smotao. Prebrali smo se i ustanovili da je u mom novcaniku samo lovacka karta od papira, a u nju se ne isplati zaviti cigarteu. Nagadjali smo gdje ju je mogao izgubiti. Posljednji je put pusio kod Cetenista i onda cibuk zatakao za vrat. Prelazili smo preko plotova, provlacili se ispod grabova, pa mora da je negdje zapela za granu i sletjela sa cibuka. Ali koliko god je bio zalostan kad je ustanovio da nema lule, sad se razveselio na neku sretnu misao. Izvadio je noz i u ledini iskruzio komad zamlje, gdje je mogla i djecija saka stati, a onda izdaljeg, ukoso, do dna te jamice protjerao neki prut, pa ga izvadio i mjesto njega uvukao cibuk. Nasuo je pola sake duhana, iskresao vatre i navalio raspaljen trûd na duhan. S pohlepom je prilegao, nalaktivsi se na desnu stranu, i teglio dimove.
- Nisam ni na ovakvu lulu pusio, ali nije ruzno.
- Bogme se ti dobro smisli!
- Da je kakvo dobro, ne bi meni na um palo.
Kad je duhan izgorio, istrugao je nozem pepeo i nasuo duhan nanovo.
- Kako koja godina, sve manje lovine, Ahmete!
- Jah, isijece se krupna suma, a sitnu koze, trag im se zameo, unistise!
- Pa sto se ne sadi nova?
- Ko je to vidio da se suma sadi? Nju bog da. Nikne drvo, pa uzrste, pa eto.
- A vidis, Ahmete, u ovom kraju nije nikad bilo borova, pa kako ova lijepo poraste, a mladja je od tebe.
- E to je drugo. Kad mi prije usjeci drvo u svojoj ogradi, a sumar nas javi u Kotar, te zatvor, te globe. Najposlije nas natjerase da ovdje sadimo borove. Tovarima se donijelo sadnica, a mi koji smo bili osudjeni na globu, da ne platimo u parama, morali smo saditi mlade borice. A sta im nismo radili da se ne prime: rezali im zile, krivo ih sadili, zasijecali im koru, pa nista! Svaki se primi. Kad je na nekome carska dova, cudno je cudo!
- Pa sto ne biste sad po onim pustilanima sadili kad vidite kako je ova lijepa kao lijepa djevojka? Evo ste je prorijedili, pa opet u njoj ima i hlada i gradje...
- Nema ko da nas natjera!
Svukud okolo krs, sitne njive ogradjene kamenim zidovima ukupljenim s njih, ponegdje vinogradic u prisoju pa opet krs, njivice, vrtlici, gomile kuca slamnatih ili kamenih krovova i vedro nebo nad krajinom. Miris borove smole uvlaci se kroz nozdrve, umor sklapa oci, a kroz grane mrkih borova huji s Velezi vjetar, koji se dolje u selu i ne cuti. Psi su prestali dahtati, poklopili se usima i ni makac. Samo pokatkad, kao kroza san, trzne se Puto i kao da zarezi.
- Sanja o lovu - rekne Ahmet. A i on usutio, izvukao cibuk iz nove, nepecene lule, oslonio se na stecak i gleda niz ledinu blagoga nagiba put kuca u Trijebnju.
- A ovaj stecak iz kojeg smo se napili vode, to je citava prica.
- Eh?
Volio sam da suti, da se predam milovanju vjetra i mirisu borove smole i posljednjom kisom oprane zemlje, ali on, kad vec nije pusio, htio je da mu danas ne dangube usta, iako nije bio velik govordzija.
- Nekad davno, Bog zna koliko stotina godina ima otada, zivjela je neka zena Dobra, koja nije bila zena samo svome domacinu nego i svakome ko bi se svracao u njegovu kucu kad ga nije bilo doma. A bila je lijepa kao upis, i ko bi joj se jednom svratio, trazio je i bez potrebe da ga opet put nanese na darezljivu kucu. Uhvati je covjek u nevjeri i onog drugog ubi, a onda ona pade preda nj na koljena, da priceka dok mu ne rekne rijec. On je volio pa joj i tu molbu primio. A ona nije nista htjela od njega nego da joj stavi na grob izduben biljeg. Posto ju je ubio, zakopao je i naredio klesaru da isklese velik stecak, koliko je velika njegova zalost za Dobrom. Eto, i mrtva gasila zedj putniku namjerniku. Jah, zene, zene. ko nema zene ne zna sto je uzivanje, ko nema djece ne zna sta su brige.
- Nego, Bog zna je li ovo ovako bilo. To se prica iz davnina, a ima druga stvar s ovim istim steckom, a nije se davno desila. Eno vidis onu kulu ondje? Ono je Hasanagica kula. Nacinio ju je neki Ibrahim Hasanagic ima jedno osamdeset godina. A imao je on i brata Muhamedagu; oba su bili dobri, pravi ljudi. U njihovoj kuci nije nikad sama kucna celjad sjedala za sofru. Bilo je uvijek tu koje tudje celjade. Stedjeli su od sebe, a trosili su na druge. Puno je reci, ali udali su stotinu sirotih cura o svom trosku, da ti za drugo ne kazujem. Ondje kraj njihove kule bilo je mocvarno tle, i Ibrahimaga se dosjeti da bi tu moglo biti vrelo, koje negdje na drugu stranu odusuje, pa ne moze ondje da provrije kako treba. Nabavi majstore iz Dubrava i mnoge tezake, te kopaj danas, kopaj sutra, dok jednog dana ne udari jako vrelo vode. Napravise drvene cijevi i izvedose vrelo da s visoka pada, ali se dolje pod njim stvori kaljuza, pa se od blata ne moze vodi pristupiti. Onda Ibrahimaga naredi jednoga dana, te se upreze dvanaest volova i dodjose pravo ovamo. Mnogi svijet dodje pomoci, dok se dize stecak na okrugle klade, te hajd, potegni, povuci, pokreni, na jedvane jade svukose stecak pod novu cesmu.
- Ali ne lezi vraze! Istoga dana razbolje se Ibrahimaga. Te boluj danas, te boluj sutra, te se on nabolova godinu dana. Zivi mucenik! Sta je ko govorio, on radio, ali koristi nikakve. Najposlije posao mu brat Muhamedaga nekakvu cuvenu hodzi da mu ogleda u citabu. Hodza, cim je otvorio citab, kaze: "Tvoj je brat uzeo nesto vakufsko. Nego neka odmah ostavi tu vakufsku stvar na ono mjesto odakle ju je uzeo, jer ce drukcije od Boga smrt iskati, a On mu je nece dati." Vrati se on i kaze to bratu. Cudi se Ibrahimaga. Nije on nikad tudje ni zazelio, a kamoli uzeo. I pogotovu vakufsko. Kad je nekad davno iscupao divljaku krusku iz vakufske njive kraj bunske cuprije, oprao joj je dobro zile u Buni, da ne bi na njima ponio ni mrvicu vakufske zemlje. A sad, da je uzeo nesto vakufsko i da to ostavi odakle je uzeo! Mislio je nekoliko dana, dok se ne sjeti da je uzeo stecak. Naredi odmah da pod vrelo izdube drveno korito, a stecak da se vrati ovamo. Upregose dva vola u jaram, podmetnuse pod stecak klade, a volovi potekose trkom uza stranu...
- Jesu li pjevajuci, Ahmete?
On se uvrijedio i zasuti.

Moj prjatelj Krznarevic od srca se nasmijao kad sam mu ovo pricao.
- Ako i nije istina, ali je dobro smisljeno.
- Oprosti, ali ja ovdje nista nisam izmislo. Ahmet Jamakovic jos je ziv, pa ako te ne mrzi otidji u Rotimlju, potrazi ga i prosetajte do Carske sume, pa ce ti on pokazati i stecak i ispricati pricu od rijeci do rijeci kako ti je ja kazem.
- Ne mislim da nije tacno pripovidjeno.Ja sam za tu pricu cuo davno prije tebe, i to ne od Ahmeta nego od svoga oca.
- A od koga ju je on cuo?
- Ni od koga. On ju je sam izmislio.
- ?!
- Da. Kao muzejski konzervator isao je po ovoj nasoj zemlji, gdje jos uvijek dobrodusan narod zivi. U Trebinju je vidio prije vise od pedeset godina seljaka kako lomi krasan stecak s ornamentima da bi ga uzidao u kucu. Iako je mogao da pozove zandare u pomoc, on je volio proturiti jednu ovakvu pripovjest i njome je bolje ocuvao stecke nego da je kraj njih ostao zandar cuceci. I ne samo tu. Koliko je on posijao prica o starim gradovima, kulama, zidinama...
- A ono o Dobri?
- To natovari Ahmetu na dusu.


17.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *









IGRACKA VJETROVA

Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.



PUTOVANJE

Drugi prte za sobom teške kovčege i sanduke; ali moja je prtljaga lakša od paunova perca i sunčane zrake. Jer ja nemam ni zlata ni srebra, ni pokućstva ni posuđa ni rublja u pletenim košarama ili izrezanim škrinjama.
Ali moj je Bol, taj mjehur od sapunice, tako gust i težak da nema tezulje na kojoj bi ga mogao vagati. Ali moj je Očaj tako masivan da bi mogao potopiti najčvršću lađu; pa opet valja putovati.


Tin Ujević

17.05.2005.

TIN UJEVIC (1891-1955)











Augustin (Tin) Ujevic (1891-1955). Pripadnik buntovnog mladog narastaja hrvatskih intelektualaca (taj narastaj ce, prvi od ove dvojice, u svome nekrologu Matosu nazvati generacijom pjesnika i atentatora),neko vrijeme provodi u Parizu...
Prve dvije zbirke pjesama, Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), dva neopetrarkisticka ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku;
Do drugoga svjetskog rata objavio je jos zbirku Auto na korzu (1932) i reprezentativni izbor svoga pjesnistva Ojadjeno zvono (1933). Komunisticke vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina zivio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama Rukovet (1950), zaslugom Jure Kastelana, koji ju je i priredio, Ujevic se otkriva novom narastaju citatelja, da bi posljednjom zbirkom Zedan kamen na studencu (1954) potvrdio vodece mjesto u hrvatskom pjesnistvu. Osobenjackim nacinom zivota skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u sredistu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine zivota od povratka iz Pariza 1919. do smrti... Umire u Zagrebu 1955 godine..


NOTTURNO

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje lice san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zbilja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.



TAJANSTVENA

Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

16.05.2005.

* * * * * * * * *






NASRUDIN-HODŽA I FRANCUZ


Dosao nekakav Francuz u Stambol i prijavio se u carski dvor. Car ga primi lijepo, a Francuz mu kaze da bi se poturcio ako mu ko mogne pogoditi misao. Trazio car gore, dolje, ne moze nikoga naci ko bi mogao sa tako ucenijem covjekom govoriti, a jos manje ko ce mu misli pogoditi. U tome trazenju kaze mu neko za Nasrudin hodzu, veli: ako mu on ne pogodi sta misli, drugi niko ne more. Brze car posalje sluge po Nasrudina. Trazili su ga dugo, nidje ga stici. A Nasrudin svaki bi dan uzjaho magarca pa isao nekud po Stambolu, kud on hoce, a taj dan pustio Nasrudin magarcu na volju, da ga nosi kud magarac hoce. Jedva u neka doba nadju ga carske sluge i kazu mu da ga car odmah zove sebi.nasrudin okrene magarca, pa upravi carskome saraju. Gladan je ko vuk, jer vazdan nista nije jeo, ko kad je iso za magarecom pameti, pa ga eto snadje jos veci belaj, jer zna da nije dobra cim ga car zove preda se. Ele, kako mu nedrago, Nasrudin sjase s magarca, priveze ga za avlinska vrata, pa pred cara. Kaze mu car sta je i kako je i zasto ga je zvao. Nasrudinu ne bi drago, jer ko ce pogoditi tudje misli? Pravdase se da ne zna francuski, no carski ljudi navale na nj, makar isaretom da govori s Francuzom, i tako ga skolesaju.
Udje Nasrudin u jednu odaju i sjedne na minderluk. Dok eto Ti Francuza i sjede prema njemu. Nikoga vise nema u sobi, pa ih ne pometa u razgovoru. Francuz pogleda u Nasrudina pa zaokruzi rukom ispred sebe poput kruga, a Nasrudin opet rukom kao da presijeca krug na pola. Opet Francuz rukom ispred onoga kruga, uzdignutim prstom gore, mice rukom nekoliko puta,a Nasrudin opet rukom ozgor kao da sta prosipa po onom krugu. Cudi se Francuz, pa poteze jaje iz dzepa, a Nasrudin komadic sira, pa prema njemu. Skoci Francuz pa upravo caru.
- Pogodi – veli – sve sto god sam mislio, i sad turci me kako god hoces!
- Kako to bi? – upita car.
- Eto kako: ja zaokruzim ispred sebe, ko velim: zemlja je okrugla. A on raspolovi, biva: polovina je voda. Ja opet ozdo rukom pokazem kako iz zemlje raste svakojako bilje, a on opet rukom ozgog, pokazuje kako kisa pada i da bez kise ne moze rasti. Ja potegnem iz dzepa jaje misleci: evo ovaka je zemlja, a on komad sira, biva taka je kad snijeg pada.
Izidje Francuz, i car zovne Nasrudina, pa ga pohvali i upita ga kako pogodi Francuzu misli.
- Hm, vrlo lasno – veli Nasrudin. – On zaokruzi ispred sebe ko veli: imam dobru pogacu, a ja kako sam gladan, jedva docekam i prepolovim ispred sebe, misleci: pola meni, pola tebi. On opet ucini rukom ozdo, ko kad kvrca pilav, i veli: imam dobar pilav, a ja pokazem rukom ozgo, veleci: zamasti, dobro zamasti! On pruzi jaje, ko veli: evo, pa cemo i cimbur ispeci, a ja pokazem komad sira, - evo, velim, pa cemo naciniti i omak.
Nasmija se car Nasrudinovoj mudrosti, lijepo ga obdari i otpusti. I otada osta rijec: razumjeli se ko Francuz i Nasrudin.


16.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *





NASRUDIN-HODZA U HAMAMU

Ode Nasrudin-hodza u hamam, a hamamdzija mu dadne neki poderan peskir i prljav pestemalj, a i inace nije ga lijepo docekao. Nasrudin-hodza mu ne rece ni rijeci, ali kad podje iz hamama dade hamamdziji deset akci, a u to su vrijeme samo najbogatiji mogli toliko dati.
U drugi petak ode opet Nasrudin-hodza u hamam. Tad mu hamamdzija dade najcisce peskire i pestemalje i doceka ga najuljudnije. Kad podje Nasrudin iz hamama, baci hamamdziji samo jednu akcu, na sto mu hamamdzija rece:
"Sta ovo znaci, efendija?"
"To je placa za kupanje i poslugu od prosli put, a onih deset aspri sto sam ti dao prosloga petka, to je za danasnje kupanje."


16.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *










POLIFEM

ti si velik

Strasan
U velicini
Svojoj

Ti si
Jak

Do boga

A ja
Niko
I nista

To kljuc je
Za tebe
Pa
Ipak
Moj si

Da ne bih
Tvoj
Bio

Kljuc je to
Za mene
Covjeka

Tvoje duge ruke
Nece nikada doprijeti
Do mog malog uplasenog srca

15.05.2005.

* * * * * * *






(Nura Bazdulj-Hubijar: BIZARNE STORIJE. SA: Svjetlost, 2001.)



Knjiga Nure Bazdulj - Hubijar "Bizarne storije" jedan je od rijetkih primjera sistematicnog koristenja zanra price, ali ujedno jedan od primjera koji otvaraju jednu posve novu stranicu u bosanskoj knjizevnosti. Kod N. B. Hubijar bizarni detalj je cilj prema kojem se razvija prica, on je poanta koja razrjesava situaciju ili daje njen komentar. Ovaj model price sa anegdotskim ili bizarnim sadrzajem Hubijareva gradi na tri elementa, koji, u zavisnosti od sadrzaja dominira, bivaju poantirni ili tragicno, ili ambivalentno, ili ironijski.Svaki od ova tri modela price drukcije je stilisticki ostvaren, u modelu s tragicnim i ambivalentnim zavrsetkom, prica je stilski organizirana kao licna naracija lika, u ironijskom u pitanju je personalno-autorijalni, gdje narativni medijum pripovijeda ono sto lik vidi. Ali, koliko god detalj bio bizaran ili neobican, on sam po sebi nije prica, on se mora i treba stilski i esteticki uobliciti da bi postao ovo sto jeste - umjetnicka cinjenica.
Vec samim naslovom ova nas zbirka podsjeca na naziv koji je jednoj svojoj knjizi prica dao Edgar Allan Poe: Groteskne price i arabeske. Ove Bizarne storije zbilja korespondiraju sa Poevim pricama. Dvadeset i jedna kratka prica (zbilja kratka, prava short story) vodi nas kroz jedan svijet crne kronike, svijet zlocina i cudnovatih dogadjaja. Price su svedene na fabulu i lisene barokne stilizacije, no autorica ipak i tu crnu atmosferu zacinjava svojim specificnim lirizmom. Tu je ona glavna razlika koja ove price dijeli od Poevih. U kontekstu bosanskohercegovacke knjizevnosti vazno je napomenuti da ove price otvaraju jednu posve novu stranicu.

(Maja Prohic)


Evo Vam jedna od onih zanimljivih "BIZARNIH STORIJA" Nure Bazdulj-Hubijar:


PREPISKA

Draga gospođo,
Začudit će te se ovom pismu. Pogotovo ovome “draga”. A ono je istinito kao ovo svjetlo kojim ste obasjali moje posivjelo bivstvovanje, istinito kao sam život.
Ne sjećate se moga lika,ni glasa,za Vas sam neko ko se slučajno u jednom času našao u Vašoj blizini i nestao ne ostavivši traga ni koliko duhanski dim. A vi od tada živite u meni stalno i postojano kao da nikamo drugdje i ne pripadate.
Sjećate li se Večeri prosvjetnih radnika, zakuske i plesa nakon debate? Od trena kad sam vas ugledao sve se u meni i oko mene promijenilo, dobilo novi smisao i sjaj. Te noći, bilo je dosta kasno, prišao sam Vam i nesigurno kazao kako cijele večeri gledam samo Vas.
- Gledajte i dalje-bilo je sve što ste rekli i okrenuli se svome pratiocu. Kako sam mu samo zavidio! Kako sam ga čak pomalo mrzio!
Vaše velike dimnosive oči, vaš blag, uhu tako umilan glas nastavili su me slijediti. Dvoranu sam napustio odmah,ali ne sam. Pošli ste sa mnom, u mojoj duši, srcu, cijelom mom biću. Od tada, na cijelom svijetu, u cijelom kosmosu obitavate samo vi, tačnije-nas dvoje. Svjetlo Vaših očiju i toplina glasa obasjavaju i griju ono što sam mislio da više nemam-moj život. Prošlo je nekoliko godina od kada sam sebe smatrao već mrtvim putnikom zaboravljenim na stazama vremena. Samo nešto božansko moglo je donijeti takav obrt. Hvala Vam. I neka je vječna hvala Bogu koji Vas je poslao.

Vaš pokorni I.

P.S.: Znam da se ne mogu radovati Vašem odgovoru. Pa neka.Dovoljna mi je radost saznanje da negdje živite. Zašto li samo dopisujem adresu?



Gospodine,

Imali ste pravo. Vaše pismo me nije samo začudilo nego i uplašilo. Zašto? Ne znam.
Ipak sav Vam dužna odgovoriti s molbom i zahtjevom da se na tome ova glupost svrši.
Iskrena da budem, sjećam se kako mi je neki muškarac dotične večeri uputio te ili slične riječi, no ne sjećam se ama baš ničega drugog.
Zašto Vam onda odgovaram? Nanizali ste dosta krupnih riječi, rekla bih nekako olako, isuviše olako. Zarad toga kao obavezu osjećam da Vam kažem kako me uopće ne zanima ni ko ste, ni jesu li Vaše riječi napisane samo usput ili su iz same duše otkinute. Apsolutno nevažno.
Ja sam sretna žena, još sretnija majka. Život mi je sasvim ispunjen onima koje volim,mužem i djecom, te u njemu nema ni truni mjesta za bilo koga spolja.
S druge strane, sebe smatram kreposnom a brak svetinjom, pa čak i da nisam tako sretna, nikada ne bih došla u iskušenje da skrenem na neku neznanu stazu, neki neznani teren, u susret neznancu.
Zato Vas lijepo molim da zaboravite kako ste mi uopće prišli, pisali, primili moj odgovor. Ne donosite vjetar na mirne talase, turobne oblake na vedro nebo, hladnu kišu u sunčane dane.

Sa zahvalnošću R.


Gospođo R.,

S bolom odustajem od riječi “draga”. Bol nije tako strašan. Jer, iako je nema na papiru, u mojoj duši ona zvoni kao praporci na svečanim kočijama.
Vaša želja za mene je sveta zapovijed. Vidite, prošlo je dosta vremena (cijela vječnost od mjesec dana) da Vam nisam pisao.
Ma koliko bio ranjen saznanjem da ste pred Bogom i ljudima tuđa žena i majka, snaga ovoga u meni polako stišava sebičnost. Nije li i to dokaz (Vama i meni) koliko Vas trebam, ljubim…
Mislim na moje odricanje u korist Vaše osobne sreće. Dakle, ja dajem moju riječ (najviše što mogu) da neću u Vaš sretni život unositi nemir ni dvojbe. Na koncu, nisam ni tražio od Vas skretanje u neznane krajolike. Bila je to samo potreba potaknuta onom elementarnom ljudskom tugom da Vam kažem kako negdje postoji neko čiji život ispunjava ljepotom i srećom sama činjenica da postojite. Hvala što postojite, hodate, nekom se smiješite, nekoga grlite, spavate. Pa ipak… Sreća i tuga su pomiješane, čudan neki melanž.

Vaš prijatelj I.


Gospodine,
Ne treba se prerano nadati,pogotovo ne radovati. Kad sam već povjerovala da ste uslišili moju želju, na radnom stolu me dočeka novo pismo.
Igrate li neku igru,ili od mog života želite napraviti pakao. Šta mislite da takvo pismo poštar odnese mojoj kući (što nikako nije isključeno jer me u ovako malom gradu svi znaju), da dođe do ruku moga muža, ili što je još mnogo gore, nekog od moje djece?Šta bi mislili o meni? Da sam postala neko ko nikad nisam bila, žena kojoj imponira pažnja drugog muškarca, žena kojoj ni avantura nije strana.
Ne vjerujem da Vam toliko može značiti neko koga čak ni površno ne poznajete, za koga jedva da znate kako izgleda na prvi pogled. Da bi se čovjek duboko i iskreno vezao za drugu osobu potrebno je, čak neophodno povjerenje, poštovanje. Dakle, ovo je ipak samo neka bolesna igra. Prestanite, tako Vam Boga. Prestanite! U moj život ste već unijeli nemir i strepnju. Ja, koja sam uvijek spavala snom djeteta, od kad primam Vaša pisma provodim gotovo nesane noći.B ojim se. Makar svjesna irealnosti straha, ne mogu ga odagnati. Ostavite me na miru, molim Vas, molim Vas.
Što sam skrivila Bogu ili Vama, bilo kome?

R.


R.,

Otkuda uopće strah, a pogotovo takve snage? Pošto imate sretnu obitelj, to podrazumijeva i uzajamno poznavanje, poštovanje, ljubav. Kako bi osobe koje Vas beskrajno vole mogle i na čas dovesti u sumnju Vašu čednost? Svi prijekori i osude pali bi na drugu stranu, dakle na mene, i ja bih ih sa zahvalnošću prihvatio stavljajući na žrtvenik svoju čast, ugled, sve svoje pa i život, u Vašu odbranu. Zar bih u suprotnom, da bježim od javnog priznanja nečega bez čega više ne mogu zamisliti ni da se budim ni da liježem, potpisivao svoje ime, prezime i adresu?Snaga moje ljubavi daje mi za pravo zaključiti da Vi baš i niste sretni u onoj mjeri u kojoj ste mi to predstavili u prvom pismu.
Ja ne sumnjam u Vašu krepost, ona teče iz Vaših očiju, ali vjerovatno,neko drugi sumnja.Sada dolazimo do malo apstraktnog zaključka. Neko ko vas ne poznaje (tako vi kažete) bezrezervno Vam vjeruje iz sasvim prostog, a čvrstog razloga, jer Vas osjeća svim bićem, a s druge strane,neko ko Vas već dosta dugo zna, u Vas sumnja. Sve to stoji između redova koje ste napisali.
Oprostite mi što od sada više ne vjerujem u idilu Vašeg braka. I pored toga, taj brak ću poštovati, ničim ga neću natruniti niti bistru vodu zamutiti, ali mi ne možete staviti zabranu da u Vama gledam moju sveticu, moju boginju, moju jedinu radost. Od Vas ne tražim ništa, ni sitnicu (mada ništa Vaše ne može biti sitnica) osim da živite sretno, mirno, spokojno, da Vaše noći opet budu pune slatkih snova. Moja sreća i moj jad neka ostanu samo moji. Lijepi su. A Vas čuvam u dnu duše svoje. Nigdje niste tako zaštićeni i sigurni.

Vaš odani prijatelj I.


Gospodine,
Vi počinjete biti drski, usudila bih se reći i opasni… Uzrujali ste me. Otkud Vam pravo čeprkati između napisanih redova i u nenapisanom tražiti neki skriveni smisao, čak iznositi tvrdnje do kojih ste u svojim bolesnim fantazijama došli. Na koncu, šta Vas se tiče kakav je moj brak, moj život, koliko me poznaju, poštuju, vole, i koliko mi vjeruju oni koji čine moju obitelj.
Idite bestraga i konačno me ostavite da živim svoj život ma kakav on bio. To je najmanje Vaša briga.
Ako mi napišete samo još jedno pismo, kunem Vam se da ću ga pokazati svome mužu (kao i prethodna), a onda…neka Vam Bog ili sam đavo pomognu. I Vama i meni.

R.

Ma cher ami,

Ne tražite od smrtna čovjeka da čini besmrtne stvari. Besmrtna je jedino ljubav. A Vi ste sva moja ljubav, ali i moje prokletstvo.
Uplašeni ste, razdire me Vaš strah. Niste sretni. Vi ne volite muža niti on Vas voli. Da je drugačije, pokazali bi mu već prvo pismo.
Ne zamijeram Vam zbog obrnutih tvrdnji. Još više Vas volim, još više Vam se divim.
Ne treba biti jako pametan pa pročitati ono nenapisano. Vi se svjesno žrtvujete i nastavljate živjeti život koji ste, vjerovatno, svjesno odabrali očekujući nešto sasvim drugo, onakav kakav ste mi opisali u prvom pismu. Ali,ja sad znam, ja duboko osjećam da su to samo vaše želje, Vaši snovi. Cijenim toliku žrtvu. Ovaj put Vam se kunem da ću, ukoliko mi ne odgovorite, doista izaći iz Vašeg života i nikada se neću vratiti. Ja to mogu.
Jednom sam volio,tačnije, vjerovao da je to bila istinska ljubav. Ne kao ova, ali slična njoj. No, ona pred kojom sam razastro najdublje emocije i strasti bila je žena nedostojna čak i naklonosti. Jednim jedinim rezom zauvijek sam je udaljio iz svog života. Nisam patio, ni danas ne patim, nisam se kajao. Sretan sam što sam pravi potez povukao na vrijeme. Prokleto je živjeti u paklu.
Ne želeći da Vaš život dalje kompliciram, povlačim se. Mirno, bez ljutnje, još više Vas voleći, još više Vas poštujući. Samo jedno hoću da znate:moji ste, moji, mila, najmilija R. Vi pripadate meni više nego što pripadate Bogu, đavlu, mužu… Jer, ljubav kakvu ja čuvam za Vas ne osjeća niko na svijetu ni izvan njega.
U ime te i tolike ljubavi ja Vam dajem slobodu i odričem Vas se.
Ne u sebi. Vi ćete do moga kraja biti jedino svjetlo koje obasjava jadno prolazno bitisanje, jedino biće koje čovjek poput mene može voljeti i nakon što ode preko Modre rijeke.
Do, i iza rijeke Vaš I.


Gospodine I.,

Slijedeće pismo pošaljite na ime moje prijateljice A. i uputite na Poste restante.

R.


Najmilija moja R.,

Ja plačem, ja prvi put u životu plačem. Za nešto više od tri mjeseca i posljednji trak nade je nestao. Kako je neobično i uzvišeno biti sretan.
Nemam snage da pišem. Za ovaj put ću Ti reći samo: Volim te, volim te, beskrajno i ludo Te volim, moj živote.
(Jesi li razmišljala kako je pomalo čudno što se ne voli mozgom nego dušom? Je li ikad iko nekom rekao-pametno Te volim? Ne ljuti se zbog ove upadice.)

Tvoj sam, Tvoj I.



Dragi I.,

Ta tri mjeseca bila su dug period borbe koju sam vodila u sebi, sa sobom. Pitala se zar je doista moguće na neki način vezati se za osobu koju ne poznaješ, za koju ne znaš ni kako izgleda, govori, sluša… Ništa, baš ništa… Izgleda kako je ipak moguće. Na neki čudan, neobjašnjiv način vezala sam se za Tebe, ne kao žena za muškarca, nego čovjek kome je potreban drugi čovjek. Sama sam, I., prokleto sama, i sad mi se čini da sam to bila cijeli svoj život.
Imao si pravo. Nekim šestim čulom si osjetio diskrepancu između onoga što sam ti pisala i onoga što jeste. Ja jesam u braku gotovo deset godina. Moj muž E. je čovjek kome sam se okrenula nakon što si mi prišao.
Od samog početka nije išlo. Nije bilo ljubavi ni sa jedne strane, ili je moja ipak živjela dok je on nije ubio. Deset godina braka, sto godina pakla. Ne voli me, ne poštuje, optužuje me za stvari koje mi ni na pamet ne bi pale, a kamoli koje bih bila u stanju uraditi. Naziva me palom, jeftinom ženom, u mašti mi pripisuje avanture s brojnim muškarcima. A, kunem Ti se, nikada ni jednog nisam pogledala. Shvatila sam da je bolestan, u tome tražim opravdanje za njega znajući da ću tako lakše podnositi zajednički život na koji sam osuđena, a koji sam sama odabrala.
Djecu nismo imali. I zbog toga me optužuje, tuče, mada su svi liječnici bez izuzetka, tvrdili da sam potpuno sposobna za začeće i rađanje. On se nikada nije podvrgnuo ni jednom pregledu. Ako bih to i pomenula, tukao me do besvjesti, gotovo do smrti. Isti nipodaštavajući odnos prema meni, kao prema krpi kojoj se briše patos, ima i njegova majka. Čitav moj brak je neopisiva muka i čemer. Jedino čemu se mogu nadati i za što moliti bila je smrt…
A onda Tvoje pismo. One večeri te doista nisam registrirala. Ni jedan detalj u izgledu, ophođenju, oblačenju… To mi nikad i nije bilo važno. Sad mi treba neko na koga ću se na tren osloniti, predahnuti i nastaviti. Ne želim vezu s Tobom. Ne onakvu kakve su obično veze između muškarca i žene. Koliko sam shvatila, Ti također želiš samo onu uzvišeniju stranu ljubavi. Pružit ću Ti je. Bit ćemo bogati, a nećemo srljati u grijeh. Naći ćemo ljepote u ovom općem sivilu. Svaki život je, na koncu, vrsta sivila s povremenim sunčanim ili zvjezdanim trenutkom.
Hvala Ti, I. Hvala Ti što si me vratio u život. Željela bih da se sretnemo, da Te mogu u svijesti dozvati dok Ti pišem.

Toplo Te pozdravlja R.


Mila R.,

Učinila si me još u ovom životu stanovnikom raja. Dajem Ti riječ, kunem Ti se da Te neću niti dotaći rukom ako to i Ti ne budeš poželjela. Samo dođi. Čekam Te s neopisivom čežnjom 9. septembra u osamnaest sati. Nadam se da Ti odgovara dan i termin. Odabrao sam subotu iz čisto praktičnih razloga. To Ti je neradni dan.

Živeći svaku sekundu za taj čas, Tvoj I.

P.S.: Nemoj zvoniti. Samo uđi. Uzbudljivije je.



Draga mama,

Sve je teklo tačno kako sam zamislio. Ni u jednom trenutku nije posumnjala. Ti znaš kako dobro znam mijenjati rukopis…
Bili smo u pravu i ti i ja. Ona i jeste bila laka žena.
Kad je otvorila vrata nije imala snage ni da vrisne. Samo je tiho procijedila: E… U tom času sam zamahnuo sjekirom.
Ovo su moja i njena pisma. Svoja je nosila u torbici.

Voli te tvoj sin E.


14.05.2005.

JEDNA MENI NAJDRAZIH DIZDAREVIH PJESAMA






DAN SEDMI


[i]Knjiga postajanja
Glava prva [/i]

U pocetku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bjese bez oblicja i pusta
I bjese tama nad bezdanom
I ti rece Da bude svjetlost I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noc
I bi vece I bi jutro Dan prvi

Potom stvori nebo I namjesti prijestolje svoje na njemu
I bi vece I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zboriste voda nazva more
I rece da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje sto ponese sjeme
I drvo poce da radja plodovima
I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i nocu

I bi jutro cetvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne zivotinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro i rece
Da nacinimo covjeka po oblicju svojem kao sto smo i mi
Covjeka koji ce biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh zivotinja
sto micu se po zemlji

I stvori ti covjeka po oblicju svojem Stvori musko i zensko
Stvori ih i blagoslovi I rece
Radjajte se i mnozite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve sto si stvorio
Pogleda zadovoljno Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu I rece
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi dan sesti

A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju prozdire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I covjek covjeku krv da proliva
Ja vidjeh zlocin na sve strane
ja vidjeh zlocin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oci mi se otvorise
Pa zavriskah
Nije to dobro Nije to dobro Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje

To bijase dan sedmi Dan odmora



Mehmedalija Mak Dizdar: POEZIJA (Sarajevo: Veselin Maslesa, 1968)


13.05.2005.

NURA BAZDULJ-HUBIJAR











RAJAN

Radovanu Marušiću


Život ga je mazio cijelo djetinjstvo, mladenaštvo, dobar dio mladosti. Onda, kao da se sve počelo rušiti. Mlada mu sestra umrije pri porođaju, otac ode na prečac, nedjelju dana iza kćeri. Sve se, kažu, svršava na broju tri, i sreće i nesreće. Mjesec dana iza toga, majka dobi moždani udar. U tom kolopletu događaja i unutarnjih previranja gotovo se izgubio.

Da može krenuti dalje, očekivati još sunčanih dana, ponadao se kad je majka otpuštena iz bolnice, neizliječena, ali dovoljno oporavljena da se može brinuti za sebe, najčešće i za njega. Samo više nije bila u stanju čuvati unučicu, jedino što joj preostade od kćeri nego se, ona samo zna kako, oprosti od nje i dade je na brigu i staranje drugoj baki.

Kuća im bila gotovo u centru ali ne blizu tranzitne ceste, dakle bez buke i trke, tako da se sticao dojam kako su negdje na periferiji. Visoka ograda koja je okruživala bašču sa sve četiri strane, dopunjavala takav dojam. Otac je bio poznat i priznat arhitekta, te je sukladno tome i kuća bila projektovana. Imala je prizemlje, dva kata i potkrovlje. Tri metra oko kuće bila su kaldrmisana krupnim bijelim oblutcima izvan kojih se nastavljao cvjetnjak i ružičnjak. U bašči su imali čak četiri izvora ledene bistre vode. Majka je sve lijepe dane provodila uglavnom vani okupirana brigom oko cvijeća. Sa koliko je samo nježnosti oblagala stabalca ruža stajskim đubrivom. Sjela bi onda na asfaltirani plato iznad kuće i zaštićena od pogleda čitala, ili se prosto podavala suncu.

Nakon gubitka dvoje od troje najdražih bića, željela je još samo jedno - da se Rajan oženi. A i vrijeme mu bilo. Napunio je tridesetu, solidno zarađivao u vlastitom arhitektonskom birou.

Rajan bijaše hedonista. Uživao je u društvu žena, prijatelja, volio popiti ali do granice nakon koje bi ugoda prestala, zapjevati, putovati. Volio je i majku i trudio se, koliko mu je to njegov temperament dopuštao, što više vremena njoj posvetiti.
Majka pak, dok je porodica bila na okupu, čini se sve voljela podjednako. Od kada ostadoše sami, svu tu ljubav kao teret prebaci na sina, te je ponekad čak pokazivala znakove sebičnosti.

Toga dana zatekao ju je upadljivo blijedu, znojnu, u groznici. Žalila se na žestoku glavobolju, pri govoru malo zaplitala jezikom. Dođe liječnik. Nakon pregleda izrazi bojazan da se udar može ponoviti i predloži smještaj u bolnicu. Majka odlučno odbi.

Naljutio se, ali je ljutnju glasno i jasno ispoljio nakon što liječnik ode.

- Znam da neću vjekovati. Želim što više biti s tobom.

Ništa drugo nije rekla. Ni pri tim riječima nije bilo plašljivosti, bolećivosti, pretjerane sentimentalnosti. Nešto u njemu se slomi.

- Oženit ću se, majko - nenadano kaza. - Još danas ću zaprositi Srnu.

Tek tada se u mutnom oku zacakli suza. Možda je samo želio da to vidi.

- Polako vozi, sine. Podaleko je a klizavo, vazdan pada - doviknula mu je na izlasku.

- A ti budi dobro. Sad će teta, obećala mi je.

Sjeo je za volan i čim je izašao iz grada nastavio u punoj brzini. Nije mislio na blatnjavu cestu, mislio je kako će na vijest reagirati Eni.

Posumnjala je kako nešto nije kako treba već nakon što se izmigoljlo iz njenog zagrljaja prije nego ga je čestito i stegla.

Sjeo je, pogledao u oči i bez pauze, bez dizanja i spuštanja glasa, u dahu kazao kako se uskoro ženi. Srna je dobra, lijepa, voli je. Dok je trajalo to s njima bilo je lijepo, ali je nikad nije zavaravao niti uljuljkivao u lažnoj nadi da ta veza može nešto poroditi. Jasno joj je ko je i da kao takva nikad ne bi došla u obzir da mu bude nevjesta, kamoli majka njegove djece. Avantura je ipak samo avantura. Može biti lijepa ali je redovito prolazna.

Ni riječ nije kazala. Samo su joj se vilice stegle čvrsto, čvrsto, kao da ih je na taj način držala pod kontrolom. Ni u šta nije bio siguran osim da ga je ispratila pogledom čovjeka spremnog i na ubojstvo.

Sleđen je izašao u kišni jesenji dan i vratio se u grad. Srna je razdragano, gotovo ne vjerujući prihvatila njegov prijedlog. Nakon što su zagrljeni šutjeli nekih pola sata krenuli su vijest saopćiti majci. Vjenčanje će biti za mjesec dana...

Pred kućom strka, gužva, raširene široke trake, policijska kola.

Teta je sve objasnila. Zvala je telefonom neka žena iz policije. Saopćila je majci da je Rajan imao udes i na mjestu poginuo. Teta je sve to čula iz slušalice jer je žena govorila dosta glasno. Otišla je u kuhinju po limun i šećer. Kada se vratila u sobu majke nije bilo. Ko bi ga znao kako se bolesna i slaba tako brzo popela u potkrovlje.

Tijelo je bilo prekriveno na kaldrmi iznad kuće.

Vratio se Srni.

Ostani sa policijom. Sad ću ja. Samo moram nešto obaviti. U vezi smrti tvoje majke? Da. Moram naći nekoga ko će poći s njom.


Nura Bazdulj-Hubijar: BIZARNE STORIJE. Sarajevo: Svjetlost, 2001.

13.05.2005.

BISTA HAMZE HUME U MOSTARU












HERCEGOVAČKI PEJSAŽI

I

Jablan do neba seze.
Moj camac pod njim lezi.
Podne na rijeci drijema.
Hiljade suncanih sjena
Kroz vrba hladove bjezi.

Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirisu otkosi svjezi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka siroka
Ne mice s jednoga mjesta.

Kad - srebren blijesak na vodi
Puce i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.


II

Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan - razbludni Pan
Mami je s plave visine.

Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio sareni, pun suma svijet,
A pored rijeke suncani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.

Nenadan trzaj sjenke se mace.
To zlatne pauke krilom tace
nekakve ptice ostar let.


III

Kradom se proplice vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, zut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.

I cijelu noc ne nadje puta;
Zape mu djevojcin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Isceznu mjesec zut.

Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja - proljece
Kad gora lista.


IV

Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je zelja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv necujan strah.

Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj'o se necujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.

U taj cas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao madjijom nekom,
Skide haljinu sa divne zene.


V

Go, suncani junski dan.
Horizont biljeze jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom blijeste go;ubovi.

Nenadno prestrasen krik
Nice sred modre pucine
I razli strave cas.
Il' jauk pade sa visine,
Il' utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.


VI

Probudjen podnevni san.
Po rijeci prosu kikot p'jan.
Odakle cujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Sto vrelom krvlju na rijeci gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?

To Pan sa svojom svitom
Camcem rijeku para.
Ode put vite gore.


VII

Noc crna, suplja.
Dazd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Sumi u tijelu.
U meni raste grijeh.

Sumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd tece.
Koliba postaje volsebni svijet.

Ili to dazd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Zena se smije i drazi nudi.
Dazd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.

Panova frula zvukove roni.


VIII

Osoji se puse.
Dan usareno trepti.
Cvrcak ljuto pisti.
Vrela zemlja zgara.
Samo cokot brekti pun zlatnoga grozda.
Cuj!
Dolinom p'jano ozvanja bukara.

U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muska prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle zelje -
Beracice vode redove od trsa.

I od muske zedi on grozdove cijedi
I bukarom pije uzezeno zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
"Grozdan momce ljubi zlato neharato."

Pan jednako pije -
Da svisne od b'jesa.
A kad jablan pruzi svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.


IX

Krvavi narovi u podnevu
Ko strasni snovi blijeste, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u basti:
Djevojci bijele grudi zore.

Labud nebeski - oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grcu.
U ploti rastu pozudni snovi.

U rijeci bijela sjenka drhti.
pan zudno za njom ruku pruza.
Socne mu grudi pred ocim' blijeste,
A sjenka biva sve duza, duza.
Odozgo iz gaja ko zloban mladic
Vjetar se zalece,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.

Pan tesko dahnu -
San se rasplinu.


X

Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez suma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena zena.

I sto god koracam dalje
Srce mi jace bije.
Vidim je kako mi mase,
Iza drveca zove:
"Pan me je za panj svez'o.
Spasi me, mladicu dragi!
Bracu ti jagode socne,
Dacu ti drazi svoje."
Pridjoh joj priuzu da drijesim.
Ona sva srecna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pruzih ruke za njom,
A sunce u tom casu
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.

To Pan otvori oci
I pogled baci niz kosu.


XI

Zacudjena suti tisina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponocne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne dise ni granje.

Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela ce da zvizne utisalim gajem.

Panu srce raste s mjesecom u visu.
Ostru strijelu drzi na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.

To strelicu pusti smrtnonosna ruka.


XII

Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne mice.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet ceka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.

Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poce da svija, krsi zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.

To Pan strijelu pusti u suncane dane.


XIII

Jara je pala na dno,
Sve zivo pod njom dahti.
Sunce s jezika plamenih
Crvene ,lazeve toci.
Rascvali narovi gore.
Nag san se pozudno smije.
Sve omamljeno bunca
I sok uzavr'o soci.

Pan s rukom na celu u sive daljine gleda.
Uzagrene mu oci kriju strasnu pricu.
Tamo nad rijekom dolje jablan sjenku pruza
I vreli zrikavci bjesomucno zricu.

Ko vihor on njive predje.
Granje i lisce zadrhta.
I nestade ga dolje kraj vodenice stare.
Sve zanijemi strahom u podnevu vrelom.
Nad liticom samo orlovi krstare.

Nenadno jaru propara kikot i krik golicav
I gore u selu jezom osinu stravna srca.
Jablan snazno zadrhta.
To Pan djevojku grli.

Cuj!
Niz njive rijeka sladostrasno grca.


XIV

Bjesni oluja u gaju
I krsi stabla i granje.
U krcmi mi pijemo cijelu noc i dan.
Potmula buka tutnji,
Lijeva, sijeva i grmi.
U beskraj razigran
Mami nas volsebni san.

Krcmu nam siba pljusak
A bic mu pomamno zvizdi.
Pjesma se slozno ori uz pobjesnjeli pir.
Nenadno -
Pan stupi na vrata
I okom nas prostrijelja.
Rukom presijece pjesmu.
U krcmi nasta mir.

Onako silan ko dzin
Tesko na klupu sjede,
Obori kudravu glavu,
Bukaru naiskap.
Dok mi pritajeni
Kradom mu hvatasmo pogled,
S njega se cijedjase voda,
Kapase kap po kap.

I krcmar jednu za drugom
Sipase bukaru vina.
Pan suti i pije.
Nasa su lica nijema.
Sve do u neko doba
Kad krcmar prestravljen rece
Da vise vina nema.

Pan podize pogled na nas.
Omjeri krcma.
Ode.
Za njim sutanje osta.
I cinjase nam se jos dugo
Kao da cujemo gdje s njega
Cijedi se kap po kap vode.


XV

S kapele breca zvonce.
Suton nad vrbam' drhti.
Preplasena lasta
Nemirno nad vodom kruzi.
Pan sjedi na stijeni
Nadlakcen, sumorna lica.
Sjeca se starih dana,
Za bijelim nimfama tuzi.

S kapele breca zvonce
I strava na srca pada.
Novi bog tuzan predje preko daljina.
"Gospode, pomiluj nas!"
Ropski se krste ljudi.
Niko se ne javlja o'zgo
Sa bezdanih visina.

Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.
Niko ga ne vidi.
Prolaze kraj njega ljudi.
Pagansko groblje tu lezi
Sto se u gluho doba
Povampireno budi.
Pan sjedi.
Na licu osmijeh mu podrugljiv drhti
I jetko usnu grize.

Misli na stare dane.
Mjesec se zasmija kroz oblak.
Pana grc bolan trze.
Tiho!

Jos vrela krv se cijedi
S njegove grdne rane.


- Hamza Humo -

12.05.2005.

HAMZA HUMO (1895 - 1970)









AKVAREL


O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!

Nas grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s plocnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vas zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,

Na licima sto blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice satoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.

U nasem malom dvoristu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, sarene,
A ja s plocnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vas mami,
O bistri jesenji dani!



BIOGRAFIJA

Hamza Humo se rodio 30. septembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i alhemijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru. Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd. U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom. 1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.

Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je casopisa Gajret. Od 1932. do 1937. radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.



BIBLIOGRAFIJA

1. Nutarnji zivot. Pjesme. Mostar, 1919.
2. Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
3. Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975. 4. Sa ploca istocnih. Pjesme. Beograd, 1925.
5. Grozdanin kikot. S. B. Cvijanovic. Beograd, 1927; - Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Franfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
6. Pod zrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
7. Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
8. Slucaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
9. Pripovijetke. Srpska knjizevna zadruga. Beograd, 1932.
10. Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
11. Zgrada na rusevinama. Roman. Beograd, 1939.
12. Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
13. Pjesme. Sarajevo, 1946.
14. Hasan opancar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
15. Adem Cabric. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
16. Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
17. Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
18. Perisiceva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
19. Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
20. Hadzijin mac. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
21. Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvic. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
22. Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
23. Izbor iz djela. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1982.


12.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * *









NASRUDINOVA VARALA


Učestale tužbe sultanu da hodža izvara svijet do gole duše. Kad sultanu dodijale tužbe, zovne hodžu da se s njime vara. Došavši hodža prde sultana, ponizno ga zapita:
- Što hoćeš, premilostivi padišahu?
Onda sultan rekne:
- Ej, Nasrudine, čuo sam, a i mnoge su mi tužbe protiv tebe prispjele, da ti izvara svijet. Pa kad si takav majstor, de prevari i mene, a ne prevariš li me, skinuću ti sa ramena glavu.
– Ej, čestiti padišahu, ja se tome nijesam se nadao, pa i ne ponesoh svojih varala, nego te molim da mi daš jedna kola i dvanaest volova, pa češ vidjeti što su varala.
Car mu sve to dade. A Nasrudin ode pjevajući goneć kola i volove.
Prođe dan, prođe i drugi, navrši se bome i mjesec; car sve čeka, al’ nema ni Nasrudina, ni njegovih varala. Ražljuti se sultan, pa zovne Nasrudina preda se, okosi se na njeg:
- Ej, more hodža, ja tebi dadoh dvanaest volova da dovučeš varala, a ti ni mukajet. Kamo kola, kamo volovi, kamo varala da se varamo?
– Ej, dragi padišahu, u mome životu još nikoga ne prevarih tako k’o što sam tebe!
I tako sultan videći da je prevaren, nasmija se pa pusti hodžu zdrava i vesela kući.


11.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *









LUTAJ PJESMO


Lutaj pjesmo kaži dragoj,
da sam tužan i pun jada,
lutaj pjesmo
preko polja, šuma, lutaj sada.

Prodi pjesmo svako mjesto,
ulicama sela, grada,
pjesmo moja nevesela,
pjevaj pjesmo kako stradam!

Ne raduje mene pjesma,
za dragom me mori tuga,
ostavi me, ode s drugim,
srce žali svoga druga.

Lutaj pjesmo, pricaj svuda,
srce žali svoga druga,
golema je moja tuga!

Lutaj pjesmo kaži dragoj
da sam bolan,
možda ce te draga cuti,
pa ce meni bolnom doci!

Kaži pjesmo da su dani,
mom životu izbrojani,
kad ti srce ljubav prosi,
i kad oko suzom rosi,
uspomenu moju nosi!



Sevdalinka, koju je odlicno pjevao Himzo Polovina


10.05.2005.

* * * * * *




SEJTAN-FATA - prepricana od Umihane Muftic


Bio jedan hadzija i imo tri sceri. Kad je poso na Cabu, kaze kcerima:
- Nidje nemojte izlazit! Evo sam vam namirio kucu za godinu dana. I nemojte se da vam nikad udune vatra na ognjistu!
Kad jedan danudunula im se vatra. Sta ce sad? Otac reko da se ne smije izac. E sta ce, kako ce. Nemaju sibice, nemaju da odloze vatre. A najmladja sestra bila vrlo ziva, zvali je sejtan-Fatom, toliko je bila ziva!
Kad ona uvecer pogleda, na brdu gori vatra.
- Ma idem ja – kaze – nama donit vatre!
Te ona ti se na brdo popne, kad tamo ima sta vidit: sjedi hajduk, pece ovna. Kod njega pecena pogaca. Ona se primakne.
_ Sta to radis – kaze – covo?
- Ma evo – kaze – pecem za druzinu veceru.
- Adje ti je druzina?
- Otisla je u placku.
Tu stajale tri velike kace. Kaze:
- Sta ti je ono u onoj kaci?
Kaze:
- Med.
- Bi li mi malo dao onog meda?
- Bio, sto ne bih!
- A kako se penjes?
- Penjem se uz merdevine.
On prisloni merdevine, pocne se peti gori. Kad je on bio blizu vrha, ona ga jami za noge i uvali ga u med. Pane mu glava u med i on se udusi.
A ona ti onu zaoblicu pod ruku, i pogacu i glavnju vatre, pa kuci. Kaze:
Evo vam vecere.
I tako one naloze vatru, jedu dan, dva. Kad nestane im onog mesa, sejtan-Fata kaze:
- Idem ja opet, bogami, na 'no brdo, donit nam stogod.
Pogleda, kad na brdu gori vatra.
Ode tamo, kad ima sta vidit: drugi hajduk sjedi, pece zaoblicu, kod njega pecena pogaca. Ona se njemu primakne:
- Sta radis, covo?
Kaze:
- Evo pecem za druzinu veceru.
- A dje ti je druzina?
- Otisli su u pljacku. Mi smo hajduci.
- Pa kad ce ti doci?
- Bogami, ne znam. Doci ce dok ja ovo ispecem.
- A sta ti je ono u onoj kaci?
Kaze:
- Vino.
Pa kako se penes kad je onolika kaca?
- Uz merdevine.
- Bi li mi dao da se i ja malo napijem?
- Bi, sto ne bih.
On se popene tamam do vrha, a ona njega za noge i uvali ga.
Kad hajduci dodju, nit ima janjeta pecena, ni pogace. Dje je onaj, dje je? Popeni se na basamake, kad ga ugledaju u bacvi.
- Vidi ga, majku mu! Sigurno bio zedan, pa poso da se napije pa se udusio.
Opet ona to donese kuci. Jedno vrijeme, kad ona rekne sestrama:
- Idem ja opet na brdo donit nam stogod.
Kad se popne gore, kad ima sta vidit. Opet hajduk pece zaoblicu, a kraj njega pecena pogaca.
Pita ga:
- Sta to ti radis tu?
- Evo – kaze – pecem veceru za druzinu.
- A dje ti je druzina?
- Otisla u pljacku. Mi smo hajduci.
Kad ona pogleda u tavan, kad visi od konopca omca.
- A sta ti je ono?
- Ono kad ufatimo kakva bogata covjeka, opljackamo ga pa ga nonde objesimo.
Ona se kao zacudi i zabezekne:
- Pa kako se to radi?
- Fino. Nataknemo mu omcu na vrat, izmaknemo mu stolicu ispod nogu i on se objesi.
- Ma kako se to radi? Deder mi pokazi!
A on budalas omcu na vrat, a ona gurni stolicu, on se objesi, ona pokupi meso i pogacu i donesi kuci.
Kad dodje hajduci kazu:
- A,a, ovo je nas neko pronasao. Vidis, trojica nam brace poginuse. Nema fajde, - kazu. – Ovdje ne meremo zivit. Hajmo mi - kaze – u grad. Ima hadzija. Otiso je na Cabu. Imaju mu tri bogate kceri. Dok mi nji opljackamo, moremo zimu prezimit.
- Kako ces unic – kaze – musko?
- Fino. Imamo feredze.
Jedan kaze:
- Ja cu obuc feredzu pa cu ja na vrataprvi.
I kuca na vrata, a sejtan-Fata dodje:
- Ko to kuca?
Hajduk promijeni glas kao zensko pa ce:
- Evo ja, teta. Mogu li prinocit?
- Hajde, teto, bujrum. Kako ne mores?!
Otvori joj vrata:
- U, sto si to, teto, taka? Kakva si: brkata, bradata, kosata. Hodi brzo vamo da te obrijemo, da te iscesljamo, umijemo, nokte obrezemo.
Kad sejtan-Fata to sve uradi rekne hajduku:
- Hajde sad da te i okupamo?
Kad ga pocnu kupati:
- Sta ti ovo visi, teto?
- Divja bradavica.
Ona za noz pa otfikari, a hajduk se mrtav prevali.
Te tako sve jednog po jednog dok ih sve unisti i oslobodi taj grad i okolicu od hajducije.


IZVOR: Alija Nametak: NARODNE PRIPOVIJESTI BOSANSKO-HERCEGOVACKIH MUSLIMANA. (SA, 1975.)

10.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *








[b]
PREPISAN SAN [/b]

na bijelu papira bijela misao
po bijelu svijetu pao krec
ja umih ruke da bih pisao
al san mi tiho zausti rijec

i vidim zrak u svili se davi
sve htio bi rukom nesto reci
al isplazi samo jezik plavi
i suza iscuri oko svijeci

i vidim ljubav gdje iz rijeci
budi se kao lotos iz vode
suncu bi htjela nesto reci
al potonu pod vodu ode

i riba zinu u visinu
kao da htjede u kriku preci
al smugnu samo u modrinu
to sto bi htjela ne moze reci

i misao kao munja bljesnu
i htjede nesto nebu reci
al iskra u vjetru samo kresnu
i mrak u dusi bi jos veci

i kamen dahnu utemeljeni
kao da htjede nesto reci
al oro u nebo okameni
i rijeka crvi poce teci

i pade zvijezda i pade list
i htjede nesto u padu reci
al ukaza se kruga obris cist
i izgubi se sve vrteci

jedva iz sna iscupam glavu
i smrtno sakama poduprem celo
udahnem zoru mlijecnoplavu
preda mnom snova sve je bijelo

u prozoru snijeg jos spava bez traga
na bijelu papiru jos bijelji stih
jos rijec u meni drhti draga
i pjesma sto je u snu snih


Enes Kisevic


09.05.2005.

* * * * * * * * * *







ZLA ŽENA DOBRA ŽENA

Nasrudin-hodža nosio je caru na dar krastavaca, pa slagajući ih u jedan košić, opazi ga žena i upitaće ga: - Kome to nosiš? A on: - Caru na dar – Nemoj, reći će mu, nego mu ponesi lijepih smokava petrovača, bolje će begenisati nego krastavaca. – Hodža je posluša. Kad dođe kod cara, pokloni mu se i stavi preda nj oni košić smokava. Car pojede nekoliko, pa kad se nasiti, reče Nasrudinu: - Stani mi na biljegu, i ako se makneš, brade mi, sad će ti polećet glava sa ramena. – Počne ga gađati sa smokvama kuda je god htio, a hodža svaki put, kad bi ga udario, reći će: - Elhamdulillah! Kad je car svoj ćeif namirio, upita hodžu: - Ma, turske ti vjere, pravo mi kaži, zašto ono sve jednako govoraše: - Elhamdulillah! jer, ako je meni bilo do šale, tebi je bilo do muke. – Pokloni mu se hodža i poljubi mu skut, te će mu reći: - Zahvaljivah Bogu zato što sam jutros ženu poslušao, jer, da sam ti donio krastavaca, a ne smokava, hoćahu me napola mrtva doma donijeti; i ovako ću obrljan doma poći, a po danas bolje ću moju ženu slušati.


08.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * * * * *











ZAPIS O ZEMLJI


[i]Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam,
Dura, sed argenti munere dives humus.
Non illic virides spacioso margine campi,
Nec sata qui multo foenore reddat ager.
Sed rigidi montes, sed saxa minantia coleo,
Castella et summis imposita alta jugis.
Iani Pannoni Quinque: Elegarium Liber (El. VI)[/i]


[b]Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prosts jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna[/b]


- Mehmedalija Mak Dizdar -


NAPOMENA:

U zaglavlju su, kao motto, stihovi Ianusa Pannoniusa (Ivana Cesmickog) koji u prijevodu Nikole Šopa sa latinskog glase:

[i]Bijaše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove,
Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom.
Tu se dugome brazdom nisu prostrana pruzala polja,
Ni njive, koje bi obilnom radjale zetvom,
Nego surove gore, nego sure, neboticne stijene
I visoke kule na vrletnom stršeci bilu.[/i]


==> Ovu pjesmu sam preuzela sa KITABHANA - STRANICE


08.05.2005.

* * * * * * * * * * * * * *









CIJENA JEDNOG ŠAMARA


Kadija u Aksehiru volio se druziti s Nasrudinom, ali nije Nasrudin volio sjediti s njim, jer nije bio nimalo duhovit, nego dosadan umisljenik.
Da bi dobavio Nasrudin-hodzu u mescemu, kadija posalje svoga catiba, da na svaki nacin nesto uradi da bi nagovorio Nasrudina da dodje kadiji.
Catib je kanderisavao Nasrudina da podje s njim kadiji, ali Nasrudin nije nikako htio. Najposlije, catib odvali jedan samar Nasrudinu da mu je zazvonilo u uhu. Nasrudin ode kadiji i optuzi njegova pisara zbog samara. Kadija presudi catib da plati Nasrudinu jednu akcu globe.
Catib pristane i izvadi dinar. Kadija nije imao nista u sitno da razmijeni dinar, pa posalje catiba u carsiju da usitni dinar. Usput mu je naisaretio da bas ne hiti s povratkom, nadajuci se da ce se sada zabavljati s Nasrudinom i uzivati u njegovoj duhovitosti. Ali Nasrudin suti kako suti. Kadija zapocne nekakav razgovor, ali Nasrudin ne odgovara, nego smislja neku osvetu.
kako catiba nije bilo, kadija zadrijema, pa i zaspa sjedeci u svome siltetu.
Nasrudin se polako podigne, priblizi se kadiji i odvali mu jednu zausnicu, da se je kadija i probudio i oborio sa silteta.
"Sta ovo bi, Nasrudine?" upita kadija.
"Ja nemam kad cekati catiba dok se vrati s akcom. Eto, neka je tebi preda, pa je pravdi udovoljeno."


07.05.2005.

SRDACNO VAS POZDRAVLJAM I UZITAK PRI CITANJU...






ZASTO SE SMIJEMO NASRUDIN-HODZI?


Nasrudin-hodza je ucio u medresi pred jednim cuvenim alimom, kojega je, pored ucenosti, odlikovala i dobrota i privrzenost njegovim ucenicima. Ali, osim ucenosti, bio je veoma pobozan, pa su ga smatrali evlijomm dobrim. Od svega imanja imao je jedno janje. Taj bi alim svaki dan zaklao janje, ispekao ga i pojeo zajedno s Nasrudinom i ostalim softama, a zatim bi sakupio sve kosti, proucio nekakvu dovu, i janje bi se opet stvorilo, zdravo i citavo - te bi ga opet sutra pojeli.
Jednoga dana taj muderis ne dodje na vrijeme u medresu da odrzi nastavu svojim ucenicima, a ovi, ne mogavsi cekati svoga hodzu dok dodje, zakolju janje, ispeku ga i izjedu,
Dodje muderis i vidi ih sve snuzdene.
"Sta vam je?" zapita ih, a zatim, prisjetivsi se, rece: "A gdje mi je janje?"
Oni oklepili pa sute.
Razjaren muderis upita jednog softu:
"Sta si ti radio?"
"Ja sam ga zaklao", odgovori on.
"Da Bog da i tebi zaklali!" prokune ga hodza, pa se okrene drugome:
"A sta si ti radio?"
"Ja sam ga derao."
"I tebe derali, da Bog da!"
Obrati se trecemu:
"Sta si ti radio?"
"Ja sam ga pekao."
"Da Bog da i tebe pekli!"
Muderisa nije nikako popustala srdzba pa se jednako obracao jednom po jednom softi i proklinjao ih.
Najposlije se okrene Nasrudinu:
"A sta si ti, bolan Nasrudine, radio?"
"Ja se, Boga mi, efendija, smijao."
"Da Bog da se i tebi smijali!"
I sve dove muderisove Bog uslisao. Jednoga softu zaklali hajduci, jedan se sadro, jedan izgorio i svakom se ponesto desilo prema hodzinoj bedovi, a mi se Nasrudin-hodzi i danas smijemo, jer ga njegov hodza tako prokleo.


Izvor: "101 NASRUDIN-HODŽINA ŠALA" (SA, 1968.)

KNJIŽEVNA SVAŠTARICA - DOBRO MI DOŠLI...
<< 05/2005 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

NESTO O SEBI...

Glasajte za ovu stranicu
Translation Services
RIZNICE KNJIŽEVNOSTI
* BOSANSKA LITERATURA *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

-> KITABHANA - RIZNICA

LEKTIRA BiH

LITERARNA KULTURA

WIKIZVOR - BiH



* HRVATSKA LITERATURA *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KNJIŽEVNA DJELA

-> AKO IMATE PITANJA

FORUM FF ZAGREBA

KNJIŠKI MOLJAC - BLOG

IZBOR LEKTIRA



* NJEMAČKA LITERATURA *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

RIZNICA KLASIČARA

-> SVIJET LITERATURE

PJESME

LJUBAVNE PJESME

RIZNICA BAJKE

ONLINE-LEKSIKON

BLOGOVI
URL "KAPLJICE.BLOGGER.BA" NAŽALOST IMA DRUGOG VLASNIKA, TE AKO ODETE TAMO NEKA ZNATE DA TO NIJE MOJ, DA TAMO NEMA (VIŠE) MOJIH "KAPLJICA".


MOJ NOVI HRVATSKI BLOG

LITERARNI KUTAK

KNJIZEVNI KUTAK

SLOVO GORCINA

SEVDALINKE

BIHWEB

STOLAC

SARAJEVO 1879 -1918

BOSNA i HERCEGOVINA

DRINSKI

DENIJALOVE PJESME

SUPERJUNAK

LJEPOTA DUSE

ECHOOO - ENES TOPALOVIC

PRICE IZ SREBRENICA

NEKA SE NE ZABORAVI !

GREENOVA STRANICA

TRAVNICKI NOCNI SETAC

DRAGI NAS MALISA :-)

SELMA :-)


NOVINE I ČASOPISI
* * NOVINE * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

OSLOBODJENJE - BiH

DANI - BiH

24 SATA.INFO - BiH

NOVOSTI.BA - BiH

PREPOROD.COM - BiH

JUTARNJI - HR

VEČERNJI - HR

VJESNIK - HR

SLOBODNA DALMACIJA

NEZAVISNE - BiH

SLOBODNAEVROPA



* * KNJIZEVNI CASOPISI * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

MOST

DIWAN

IZRAZ

ZAREZ

RADIO I TV
BE-KA-RADIO BiH

KALMAN-RADIO BiH

RADIO SLJEME-ZG

RADIO SPLIT

SEVDALINKE



BiH INTERNET-TV

RTV-BOSTEL SDA

HR - TV i RADIO


* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

WINAMP-PLAYER

REALMUSIC-PLAYER

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Buduci da se radujem Vasem misljenju i iskrenoj kritici u vezi s mojim pjesmama, mozete mi poslati mail na slijedecu adresu:

Dragon22@gmx.net

* * * * * * * * * * * * * * * * * * *

KLIKNI NA SLIKU




BROJAČ POSJETA
93224

Powered by Blogger.ba